|
16.01.2007., utorak
Razglednice
Volim putovati, posjećivati razna mjesta u bližoj i daljnjoj okolici i skupljati naramak uspomena za one malo "crnije" dane kada mi je, kao i svima, potreban pozitivan poticaj. I bas svaki put kad mi je to usput, pošaljem sama sebi pravu pravcatu razglednicu kao podsjetnik.
Svaka priča ima kraj svaki kamen zavičaj more ili planina Ti bi htio da je sve malo jednostavnije al' ne razumijemo se
Svaka priča ima kraj svako pleme zavičaj asfalt ili livada Ti bi htio da je sve malo jednostavnije al' nas dijele godine
Putujem i ne mislim na tebe Putujem i ne mislim...
Krivo vrijeme krivi svijet navikli su te na grijeh pogled prema sjeveru Sad bi htio da je sve puno jednostavnije al' te mrvi čekanje
Putujem i ne mislim na tebe putujem i ne mislim...
Putujem i ne mislim na tebe putujem i ne mislim...
Yammat - Putujem | Čeznem za putovanjima, ali mi, nažalost, život baš i nije omogućio da često ispunjavam tu svoju čežnju. I često se ulovim kako smišljam kud bih mogla zbrisati, a onda me surova realnost vrati na zemlju i rasprsne sve moje snove. Ulovi me tuga tada i malo potonem, no...
No onda shvatim da svakog dana putujem, obilazim sve one lijepe gradove i kontinente o kojima sanjam, a možda neću stići ili imati prilike vidjeti i u živo. Zvuči vam čudno? Strpite se još malo i uskoro će vam sve biti kristalno jasno. Gotovo svakog dana skoknem malo do Švicarske na kockicu bajne čokolade, pa onda gotovo istočasno na suprotnoj strani svijeta ganjam klokane i slušam Aborigine.
Kad se malo umorim, skoknem kod susjeda u Sarajevo na prave ćevape, koje uljepšam (ako je to ikako moguće) kajmakom skoknuvši tren do Srbije. Naravno, uz ćevape ide i pivo pa sam već na drugom kraju Europe, kod naših prijatelja Danaca, a kako kulinarsku priču uvijek valja zaokružiti nečim slatkim, za to su zaduženi moji prijatelji iz Francuske.
Kad se odmorim malo od ovih kulinarskih delicija, već me zovu na jagode sa šlagom u Englesku, pravi T-bone jedini je kod naših prekooceanskih prijatelja u Americi, a kad poželim koju egzotičnu deliciju, tu uvijek uskoče dragi posjetioci iz Azije. Da, da, nećete vjerovati, Martini kutak putuje virtualnim putovima i u Maleziju, Kinu, Japan, ali da baš sve ne bude vezano uz hranu, spomenut ću i putovanje na duhovnu obnovu u Tibet. Ali znate i sami da kulinarska ponuda čini dio ljepote zemlje koju ste posjetili ili u kojoj živite, jednako kao i njene prirodne ljepote, kultura, znanost, umjetnost...
Bilo je u ovih tri godine brojnih putovanja, gotovo da sam obišla cijeli svijet, cijelu Hrvatsku i susjedstvo, gostovala sam na svim kontinentima i za to vam od srca želim zahvaliti. Žao mi je jedino što nisam imala priliku poslati si razglednicu iz svakog mjesta kojeg sam posjetila u ovim svojim virtualnim putovanjima. A posjetile su Marita i Mudjica i Finsku, Norvešku, Novi Zeland, Grčku, Maltu, Veliku Britaniju, Irsku, Portugal, Španjolsku, Peru, Švedsku, Meksiko, Argentinu, Kanadu, Sloveniju, Makedoniju, Cipar, Tursku, Saudijsku Arabiju, Egipat, Lihtenstein, Belgiju, Češku, Slovaču, Rusiju i sve njene bivše republike... ma znate što, zaista sam svugdje bila i žao mi je ako sam neku državu ispustila, ali podsjetit ćete me vi već ;)
I sada imam malu zamolbu za sve vas koji me čitate te se nadam da vam neće biti teško da mi pomognete ispuniti želju. A moja želja je jednostavna: voljela bih da mi na moj mail pošaljete razglednicu mjesta u kojem živite i na taj način mi date znak, objašnjavajući gdje sam sve bila i što sam sve vidjela (i isprobala ;))
Sjetite se onog predivnog iščekivanja male kartonske kartice u vašem poštanskom sandučiću kojom vam vaši prijatelji pokazuju da vas sjećaju i kad su daleko. Prisjetite se osjećaja zadovoljstva koju vam je takva kartica pružila i osjetivši sve to vjerujem da vam neće biti teško ispuniti mi želju da nadogradim svoju kolekciju razglednica, koje ću naravno podijeliti s vama na ovom mjestu. Evo, već nestrpljivo zavirujem u svoj inbox i željno iščekujem razglednicu baš od tebe ;)
Onda, recite mi, da li će se moja kolekcija popuniti? :)))
Pees: Ukoliko mi ne možete poslati razglednicu ili sličicu svog mjesta, ostavite mi porukicu, ponoseći se gradom u kojem živite kao što je to napravila ginny. Molim vas da ovog puta odbacite ulogu voajera i samnom podijelite ljepote zemlje i grada u kojem živite :)
Kako bih vas malo potaknula da mi šaljete svoje sličice i razglednice, red je da i ja za vas ostavim nekoliko, da znate gdje svakodnevno navraćate ;) Dakle ovdje i ovdje šećem svaki dan, a korijeni su mi duboko vezani za ovu, za mene, najljepšu građevinu s dušom na svijetu :)
Inače, dana 19.1.2007. prvi put sam bila u Izraelu i Ekvadoru :) Pozdrav i prijateljima u Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, Americi i Norveškoj koji su danas navratili do mene :)
Update:
16.1.2007. u 19:55 - Razglednica broj 1 stigla mi je od Barbe iz Montreauxa, a ovako ona izgleda. Hvala, predivna je :)
17.1. u 18:16 - Razglednica 2 stiže od Rose Canine iz prelijepog Sarajeva uz još ljepši Sebilj. Još sam dobila i poduku što je Sebilj. Hvala, čovjek uči dok je živ :)))))
17.1. u 21:32 - Razglednica broj 3 stiže od Čarolije iz Danske, točnije Vesterhavea, a obećala mi je i posjet ovome. Mudjica se raspametila od veselja ;)
18.1. u 18:00 - Razglednica broj 4 od Lilfishice konačno pokazuje i ljepote naših Brijuna. Lilica, nažalost tamo ne živi, ali Brijuni su Brijuni
19.1. u 14:09 - Razglednica broj 5 stiže iz dalekog Melbournea od Ane K. koja mi šalje sliku Hobbitona!!! Ispričava se što ne šalje razglednicu iz grada u kojem živi, ali zbog ove sličice opraštam :))) Prije Melburnea živjela je u Aucklandu i to dokumentirala :)
21.1. u 13:03 - Razglednica broj 6 dolazi od Mog svijeta koja nam pokazuje sve ljepote Rijeke. Kliknete li možete pogledati putničku obalu, Stari grad i, neizostavnu, Trsatsku kulu
24.1. u 16:15 - Razglednica broj 6 dolazi od drage mi Diplomirane kućanice koju redovito pročitam, a iznenadila me prekrasnim linkom za njezin Heidelberg. Prekrasno :)
|
12.01.2007., petak
Snaga boli
Bez brige, ovoga puta nije moja. Bol. A Neki bi rekli malo za promjenu, no ja u zadnje vrijeme ništa ne osjećam pa nema ni boli. Bar jednom za promjenu. I ma koliko to možda čudno zvučalo, a sigurno hoće kad dođete do kraja ovog posta, pomalo žalim zbog toga. Jer bilo što je bolje od tanke sive emotivne linije…
Ja ti donosim smijeh na napuklim usnama Dug sam prešao put da ga dijelimo napola Pa se spuštam na pod kraj tvojega jastuka A ti mi želju pokaži Da ustat ćeš ko nekada
Samo ozdravi mi ti To je sve što sam od neba tražio I svaki korak tvoj što ga napraviš Ja bih usnama nagradio Samo ozdravi mi ti To je sve što sam od neba tražio I svaki osmijeh tvoj Što mi pokloniš Kao zastavu bih razvio Samo ozdravi mi ti
Ja ti donosim smijeh na napuklim usnama Da te zagrnem s njim u prohladnim noćima Pa se spuštam na pod kraj tvojega jastuka A ti mi želju pokaži Da ustat ćeš ko nekada
Ja ću čekati na tebe Kada ustaneš i kada kreneš Želim vidjeti tvoj smijeh I želim da se ponosim sa tobom I želim se pomoliti sa tobom Kad prepoznaš pobjedu u sebi I pobjedu u meni I kada ozdraviš mi ti.
Gibonni – Samo ozdravi mi ti | Bolje kad razmislim, možda i nije potpuna istina da ništa ne osjećam i da ne osjećam bol. Ispravnije bi bilo da to nije moja osobna bol. Bol o kojoj sam ovog puta odlučila progovoriti, tuđa je bol. Bol koju možemo vidjeti, donekle suosjećati s njom, ponekad ju razumijeti, ali ne i u potpunosti osjećati kao što osjećamo svoju.
Bol je to koju sam osjetila kada sam se prvi put srela sa Anom, pročitala njeno pismo i pogledala u njene oči. Bol je to koja nije tražila suosjećanje već samo razumijevanje želje koju je ta bol proizvela. Želje za životom.
Možda će vam se sada učiniti čudnim (nadam se ne i smiješnim) ovaj tekst, toliko mjeseci nakon što nas je Ana napustila jer mi smo ljudi navikli dignuti prašinu na kratko, suosjećati jedno kratko vrijeme dok je to "in" (sorry na grubom izrazu, ali često je to istina) i onda se vratiti u svoj vlastiti sivi svijet uvjereni da smo učinili dovoljno. A bol ostaje. Ne naša, tuđa.
Bol je to koju sam dugo vremena osjećala u vlastitoj blizini. Najbliže što možete zamisliti, a da nije vaša koža u pitanju. I znam… Znam da ta bol budi snagu, nadljudsku snagu, onu koja pokreće planine, koja uzburka mase, koja potiče, motivira, gura korak dalje od najdalje granice koju možete zamisliti. To je snaga boli
Snaga koja bi onima koji ju još osjećaju, na svom vlastitom biću ili u njegovoj blizini, trebala dati poticaj za buđenje, zastajkivanje od svakodnevnog sivila života, koja bi trebala bar na trenutak zaustaviti sve nas kako bi, bar na tren, shvatili koliko su naši problemi minorni i nebitni. Mi želju za životom uzimamo zdravo za gotovo, sve dok nam ta želja nije ugrožena. A ugrožena je svakog dana zagrnuta pelerinom lažne sigurnosti.
Upravo boli, koja se manifestira na najrazličitije načine, možemo zahvaliti na nekim od najljepših stihova ikad napisanim, najljepšim dramama ikada odigranim, najdojmljivijim slikama ikada naslikanim, i najmasovnijim pokretima ikada pokrenutim. Treba li je onda priželjkivati? Ne znam, nisam još na čisto s tim. Ali znam, da u nečemu lošem uvijek ima dobra kao što i u nečem dobrog uvijek ima zla…
Stoga svima vama, koji u svojoj nutrini nažalost, osjećate bol o kojoj danas pišem, jedno veliko HVALA. I s velikom žalošću što prolazite tu bol, ali sa velikim istinskim poštovanjem i divljenjem, nadam se da ćete shvatiti zašto vam zahvaljujem.
Hvala vam što se kao Fenix izdižete iz svog vlastitog pepela, kako bi nas podsjetili koliko je naša sigurnost lažna, a vaša snaga upravo onaj pravi atom, ono istinsko zrnce života, krhko i snažno istovremeno. Koju većina nas uzima zdravo za gotovo…
Dugo sam zamišljeno sjedila ispred ovog, u dahu napisanog, teksta, razmišljajući da li je korektno objaviti ga, ne želeći nikoga povrijediti ili uzrokovati dodatnu patnju. I onda ga ipak odlučila podijeliti s vama, znajući da on na neki način predstavlja sve ono što sam željela reći svojoj majci, pokazati joj koliko me ta njena snaga boli promijenila na bolje, kakvom me je osobom oblikovala, što je sve potaknula i koliko dobra je proizvela... I kako joj to nikad nisam stigla reći. I koliko puta sam joj to u ovih desetak godina prisilne razdvojenosti pokušala pokazati svojim mislima i djelima…
A ruka naslonjena na miša se sama, navođena nekom nevidljivom silom, pokrenula prema "Objavi"….
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|