|
|
27.04.2006., četvrtak
Tko si?
Elementarno pitanje, na koje nitko nema pravi odgovor. Ili ima? Ili misli da ima? Svatko od nas definiran je najviše i najčešće svijetom koji nas okružuje. Nečija smo djeca, braća i sestre, nečija djevojka ili dečko, nečiji muž ili žena. Nakon te definicije, uključujemo i svoj status u sliku i definiramo se po onom što smo postigli ili onom ćemu stremimo. Kako se definiramo?
Često se grčevito držimo određene slike o sebi i drugima i, nesvjesni sebe i svoje prave prirode potiskujemo svoje najdublje potrebe i želje. Upravo ta slika može biti naš poticaj ili kamena kugla oko zgoba koja nas vuće unatrag.
Ne zanima me čime se baviš u životu. Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za čime tvoje srce žudi.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.
Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom. Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje u životu otvorile ili i se skutrio i zatvorio iz straha od dodatne boli. Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se ne pomakneš kako bi je skrio ili umanjio ili sredio.
Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanost ispuni do vrhova prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni, da ne zaboravljamo svoja ograničenja kao ljudska bića.
Ne zanima me je li priča koju meni pričaš istinita. Želim znati možeš li razočarati drugoga kako bi sebi ostao vjeran; možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pritom ne izdaš svoju, možeš li biti nevjeran i dakle pouzdan.
Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kada nije lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpsti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: "Da!"
Ne zanima me gdje živiš, i koliko novaca imaš. Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja, izmučen i uništen do srži i učiniti što se mora da bi nahranio djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li sa mnom u središte vatre, a da pri tom ne ustukneš.
Ne zanima me ni gdje ni što ni s kim si učio. Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo u trenucima praznine.
: :
Oriah Mountain Dreamer, indijanska starješica  |
Teško bolesna, jedna se žena danima borila sa smrću. Odjednom je obuze osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred stolcem samoga vrhovnog suca.
- Tko si ti? - upita je glas.
- Ja sam gradonačelnikova žena - odvrati ona.
- Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.
- Ja sam majka četvoro djece.
- Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti.
- Ja sam učiteljica.
- Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.
- Ja sam kršćanka.
- Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti.
- Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i pomagala siromašnima.
- Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.
I tako je to išlo dalje. Što god ona odgovorila, činilo se, nije predstavljalo zadovoljavajući odgovor. Nakon nekog vremena bijaše ponovno vraćena na zemlju, u svoj krevet. Kada se oporavila od bolesti, odlučila je početi istraživati kako bi pronašla odgovor na pitanje tko je zapravo ona.
U trenutku manjih ili većih promjena u životu, te slike o sebi i drugima vremenom se raspadaju, a često takva razdoblja znaju biti bolna. Naš mali, ugodni, poznati svijet počinje se rušiti odnoseći u nepovrat ono što je donedavno predstavljalo temelj našeg života, a nešto novo, utješno, što bi moglo ispuniti prazninu i/ili zavarati bol još se ne nazire. U tom trenutku skloni smo sve dosadašnje, ustaljene vrijednosti i mjerila staviti pod povećalo i posumnjati u njihovu istinsku vrijednost.
Pitanja "tko sam ja, otkuda dolazim, što radim ovdje (zašto se baš ovo/baš sada/baš meni događa) i kamo idem" osnovna su filozofska pitanja koja si svjesno ili nesvjesno postavljamo tijekom cijeloga života. U trenucima kriza, ona postaju nezaobilazna i tražeći pomoć, pokušavamo naći odgovore na njih.
To, čak i kad činimo svjesno, nije uopće loše. Treba ponekad zastati i provjeriti tko smo sami sebi. Koliko se naša slika bazira na vanjskim utjecajima, a koliko ona zaista reflektira naše unutarnje stanje i esencijalni odgovor koji će zadovoljti nas. Pogledati se u ogledalu vlasite duše i pitati tko si?
U tom se trenutku prisjetim teksta poziva iz okvira koji krasi ovaj tekst koja mi često služi kao vodić u otkrivanje vlastitog odgovora na pitanje tko sam. Već neko vrijeme, moj bi odgovor, sažet u jednoj rijeći vjerojatno glasio tragač.
Samo što još ne mogu u potpunosti definirati za čim. Na0jčešće tragam za samom sobom. No sve dok moj odgovor na pitanje predstavlja nešto aktivno, dinamično, optimistično i znatiželjno, zadovoljna sam. Znate već koliko sam sklona analizi, spremanju i pospremanju pa vas ovo uopće neće začuditi :))
I naravno, na kraju jednostavno moram pitati - tko si ti? :)))
|
19.04.2006., srijeda
Deja vu
Ponekad se, kao i svi, pronađem i prepoznam u tuđim riječima. Tuđa djela mi se čine kao moja, pravi deja vu samo s drugim likom u glavnoj ulozi. I ponekad s osmjehom na licu promatram kako taj lik u mojoj dobro poznatoj ulozi radi baš iste stvari koje sam i ja radila. Iste greške i dobre poteze vuče kao da postoji unaprijed napisan scenarij po kojem se djeluje.
Na kraju sna, kad me jutro probudi
Kad mi tvoje lice u misli dolazi
Tko uzima i odnosi okus naše ljubavi
Dal' požuda još sja u očima
Kad moje ime tvoje usne pokrije
Hey baby
Previše te osjećam
U tebi još uvijek živim, znam
Hey baby
Kad bi znali razloge
Nikad ne bi ko djeca
Bježali od istine
: :
Meritas - Na kraju sna |
I sve ono što je mene mučilo iscrtava se na licu toga lika. Sva ljubav, bol i patnja. Sav trud, želja i strast. Sve, baš sve je gotovo identično. Deja vu samo s drugim likom u glavnoj ulozi. I žao mi je ponekad, zaista žao jer osjećam svaki osjećaj koji obuzima taj lik. Svaki gram očaja, tuge, boli, ljubavi, sreće i veselja. Dobro poznati mišung osjećaja koji se kreće u začaranom krugu iz kojeg se izlaz ne vidi. Ili ne traži...
Dovoljno sam puta pokušala promijeniti taj deja vu - pokušala pomoći da put bude drugačiji, da osjećaji budu sretniji, da bude bolje - da sam naučila da utjecaja na to nema. Ma koliko željela pomoći. Ma koliko dobronamjerna bila. Ma koliko taj lik željela poštedjeti one tamnije strane ulice kojom sam i sama nedavno tumarala. Jednostavno, ne ide. Žao mi je, ali taj se lik grčevito drži glavne uloge prema već napisanom scenariju i ja tu ništa, baš ništa ne mogu napraviti. Osim tiho promatrati poznati film s tugom u srcu i žaljenjem da ne može promijeni scenarij.
Da bar jednom taj glavni lik meni poznatu priču odigra na drugačiji način...
Naučila sam zahvaljujući još bridućim ranama na svom biću, promatrati taj deja vu kao neaktivni promatrač koji se bori s vlastitim osjećajima, ali uspijeva ostati po strani. Svatko treba naučiti lekciju u životu. Na vlastitoj koži. Valjda...
Ponekad prihvatimo pomoć sa strane, ali samo ponekad. Rijetko bi bila ispravnija riječ. Češće ne. Češće mislimo da smo pametniji, snažniji, bolji... I da ne proživljavamo tuđi deja vu sa sobom u glavnoj ulozi. Zato ne vjerujemo onom tko tvrdi da je tu ulogu već odigrao. Ne vjerujemo u pomoć onih koji su to već prošli. Moramo, jednostavno moramo to odigrati misleći da smo drugačiji, jedinstveni, posebni...
Bez razmišljanja o cijeni koju trebamo za to platiti. Ona nije bitna. Bitno je da se osjećamo pametniji, snažniji, bolji, jedinstveni posebni... Bitno je da nadmašimo "protivnika", pa makar i pod cijenu vlastitog uništenja. A ono je ponekad puno bliže no što mislimo.
Nama se to ne može dogoditi. Mi znamo bolje. Mi jednostavno ne možemo kročiti tuđim putem na isti način kao i ta osoba. Zabluda života. Jedna od najvećih.
Jeste li i vi imali ikad deja vu s drugim likom u vašoj glavnoj ulozi?
|
16.04.2006., nedjelja
Prazno jaje
Jeremy je dijete rođeno izmućenog tijela i usporenih misli. S dvanaest godina, još uvijek je bio u prvom razredu, a njegova se učiteljica često ljutila na njega jer je za vrijeme sata bio nemiran. Ponekad se dogodilo da je bio miran i priseban, kao da je zraka svjetla prodrla do tame njegovog uma.
Došlo je proljeće, a djeca su uzbuđeno pričala o nadolazećem Uskrsu. Učiteljica im je ispričala priču o Isusu i kako bi naglasila ideju novog života, svakom je djetetu dala plastično jaje sa zadaćom da ga do sutra ispune nekim simbolom života.
Sljedećeg jutra svih 19 učenika s veseljem je spustilo svoja plastična jaja u učiteljicinu košaru. Došlo je vrijeme da zavire u njih i učiteljica je otvorila prvo jaje. U njemu se nalazi cvijet.
- Da, cvijet je simbol novog života. Kada biljka proviti kroz zemlju, svi znamo da se bliži proljeće. A mala djevojčica u prvom redu zadovoljno se osmjehivala i uzviknula - To je moje jaje!
Slijedeće jaje sadržavalo je plastičnog leptira, koji je izgledao jako realno. Učiteljica ga je podigla i pokazala svima u razredu. Da, leptir je simbol novog života, pretvarajući se iz gusjenice u biće predivnih krila.
Vjera, Ljubav i Nada čine jedan svijet. Zbog vjere, ljubavi i nade i Krist je razapet. I bol kad dobiješ, kad ti duša strada, utjeha neka ti bude ljubav, vjera i nada. |
Kada je otvorila treće jaje, zaustavila je dah. Ovo jaje je bilo prazno i učiteljica je znala da je to Jeremijevo jaje. Grozničavo je razmišljala kako mu je dala pretežak zadatak, kako nije shvatio priču o Isusu i uskrsnuću. Ne želeći ga povrijediti, spustila je tiho jaje ponovo u košaru no začula je Jeremijevo pitanje:
- Učiteljice, zar nećete razgovarati o mom jajetu?
Iznenađena, učiteljica odgovori da je njegovo jaje prazno. Nježno ju je pogledao i rekao "I Isusov je grob također prazan".
Nastala je tišina u razredu, a učiteljici je trebalo nekoliko trenutaka da ga pripupita:"A znaš li zašto je Isusov grob prazan?"
- O, da - odgovorio je Jeremy - Isus je ubijen i položen u grob iz kojeg ga je njegov Otac uskrsnuo i dao mu novi život.
Zazvonilo je zvono, sat je bio završen, a djeca su razdragano istrčala van iz razreda. Učiteljica je još dugo sjedila za svojim stolom i promatrala prazno jaje.
Tri mjeseca kasnije Jeremy je umro. Oni koji su prisustvovali sprovodu začuđeno su gledali devetnaest plastičnih jaja na njegovom lijesu. Devetnaest praznih jaja...
Sretan Vam Uskrs! Sretan Vam Život!
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
