Pregled posta

Deja vu

Ponekad se, kao i svi, pronađem i prepoznam u tuđim riječima. Tuđa djela mi se čine kao moja, pravi deja vu samo s drugim likom u glavnoj ulozi. I ponekad s osmjehom na licu promatram kako taj lik u mojoj dobro poznatoj ulozi radi baš iste stvari koje sam i ja radila. Iste greške i dobre poteze vuče kao da postoji unaprijed napisan scenarij po kojem se djeluje.

Na kraju sna, kad me jutro probudi Kad mi tvoje lice u misli dolazi Tko uzima i odnosi okus naše ljubavi Dal' požuda još sja u očima Kad moje ime tvoje usne pokrije Hey baby Previše te osjećam U tebi još uvijek živim, znam Hey baby Kad bi znali razloge Nikad ne bi ko djeca Bježali od istine : : Meritas - Na kraju sna

I sve ono što je mene mučilo iscrtava se na licu toga lika. Sva ljubav, bol i patnja. Sav trud, želja i strast. Sve, baš sve je gotovo identično. Deja vu samo s drugim likom u glavnoj ulozi. I žao mi je ponekad, zaista žao jer osjećam svaki osjećaj koji obuzima taj lik. Svaki gram očaja, tuge, boli, ljubavi, sreće i veselja. Dobro poznati mišung osjećaja koji se kreće u začaranom krugu iz kojeg se izlaz ne vidi. Ili ne traži...

Dovoljno sam puta pokušala promijeniti taj deja vu - pokušala pomoći da put bude drugačiji, da osjećaji budu sretniji, da bude bolje - da sam naučila da utjecaja na to nema. Ma koliko željela pomoći. Ma koliko dobronamjerna bila. Ma koliko taj lik željela poštedjeti one tamnije strane ulice kojom sam i sama nedavno tumarala. Jednostavno, ne ide. Žao mi je, ali taj se lik grčevito drži glavne uloge prema već napisanom scenariju i ja tu ništa, baš ništa ne mogu napraviti. Osim tiho promatrati poznati film s tugom u srcu i žaljenjem da ne može promijeni scenarij.

Da bar jednom taj glavni lik meni poznatu priču odigra na drugačiji način...

Naučila sam zahvaljujući još bridućim ranama na svom biću, promatrati taj deja vu kao neaktivni promatrač koji se bori s vlastitim osjećajima, ali uspijeva ostati po strani. Svatko treba naučiti lekciju u životu. Na vlastitoj koži. Valjda...

Ponekad prihvatimo pomoć sa strane, ali samo ponekad. Rijetko bi bila ispravnija riječ. Češće ne. Češće mislimo da smo pametniji, snažniji, bolji... I da ne proživljavamo tuđi deja vu sa sobom u glavnoj ulozi. Zato ne vjerujemo onom tko tvrdi da je tu ulogu već odigrao. Ne vjerujemo u pomoć onih koji su to već prošli. Moramo, jednostavno moramo to odigrati misleći da smo drugačiji, jedinstveni, posebni...

Bez razmišljanja o cijeni koju trebamo za to platiti. Ona nije bitna. Bitno je da se osjećamo pametniji, snažniji, bolji, jedinstveni posebni... Bitno je da nadmašimo "protivnika", pa makar i pod cijenu vlastitog uništenja. A ono je ponekad puno bliže no što mislimo.

Nama se to ne može dogoditi. Mi znamo bolje. Mi jednostavno ne možemo kročiti tuđim putem na isti način kao i ta osoba. Zabluda života. Jedna od najvećih.

Jeste li i vi imali ikad deja vu s drugim likom u vašoj glavnoj ulozi?



Post je objavljen 19.04.2006. u 11:28 sati.