|
|
26.03.2006., nedjelja
Crna rupa
Nemam inspiracije. I ma koliko se trudila, jednostavno ne znam o čemu da vam pišem. Nemam inspiracije ni za živjeti. Uhvatilo me neko tupilo, mislima zavladala praznina, duša se pretvara u najcrniju crnu rupu. Ne volim sebe ovakvu no, ma koliko se trudila izbaciti se iz ovog stanja, nisam baš u tome uspješna. Horizont u koji gledam nije baš privlačan ovih dana....
Ne trebaš hodati po vodi,
ne moraš biti bolji od drugih,
nemaš ništa više od onog što svi ostali imaju,
ali ono što čini razliku,
djela su kojima
kod drugih ostavljaš svoj trag...
Otisak Srca |
Čitam svoje stare tekstove, čitam vas koji ste me nebrojeno puta vratili na svjetliju stranu, skoknem do pozitivnih misli, surfam netom u potrazi za malo pozitive, sadim sjemenke koje se ubrzo pretvaraju u predivne cvjetove, gutam gumene bombone no... jednostavno ne pomaže. Nema u meni trenutno veselja. Osjećam se kao prazna ljuštura koja automatski obavlja svakodnevne zadatke, ispunjavajući svoje vrijeme zatupljujućim poslovima i zabavom ne bi li spriječila da mi glavom prolaze misli. One misli koje me ne vesele. One koje me još više bacaju u crnu rupu nepreglednog besmisla.
Do sad sam svoje "crnile rupe" često uspješno rješavala pišući vesele, optimistične tekstove upravo ovdje. Ali kako i sami primjećujete, pišem sve rjeđe, a to ne znači da sam sretna ili da me popustilo crnilo. Samo da ga više ne znam odgurnuti iz misli. Svaki dan je isti onom prethodnom. Ponekad i malo gori. Tračak svjetla izroni na tren i nestane istom brzinom kojom se pojavio. Kao Haileyeva kometa. I pomalo me strah da ovo stanje ne postane trajno. A nitko moje crnilo ne vidi, nitko ne primjećuje, nitko ne osjeti...
Pitaju "kako si", a ja naučeno razvlačim usne u osmjeh i robotično odgovaram "super", "sjajno", "savršeno", znajući da je to pitanje i tako postavljeno iz navike ne iz istinskog interesa. I svi sretni, svi zadovoljni. A oni za koje znam da ih zaista zanima, dobiju tupi pogled i suze koje se nezaustavljivo kotrljaju bez riječi niz lice. Ne znam objasniti kako sam. Ja, koja savršeno baratam riječima, ne znam opisati stanje u kojem se nalazim. I možda je baš to što ne znam opisati ono što me najviše zabrinjava. Da, dragi Georg, vjerujem da si u pravu: Mračni dani kao svoju utjehu nose slutnju nove zore i sunčanog jutra. Samo kod mene je ta utjeha trenutno prilično slaba...
Trgnut ću se ja uskoro, nadam se da će me pogoditi meteor pa ću ponovno pronaći malo svježe boje da nanovo oslikam snove, no do tad... što bolje upoznajem ljude, to više cijenim pse.
I, ne, ne pitajte me zašto... Niti kako sam.
Kao što čudo kaže, ponekad poželim drugim imenom se zvati...
|
07.03.2006., utorak
Drugačije
Često dobivate "pametne" savjete tipa "trebao si ovo ili ono", "pa kako ti se to moglo dogoditi" i "jesam li ti rekao/rekla da će tako biti"? Vjerojatno da. Svima se to događa. Svi su najveći generali - nakon bitke. No, dok bitka traje... priča je sasvim drugačija.
Svima nam se u životu događalo da nakon nekog događaja progledamo. I konačno vidimo situaciju iz sasvim drugog kuta, na sasvim drugačiji način. I onda se opalimo po glavi pitajući se kako smo bili tako glupi da sve to nismo prija vidjeli. Prije prozreli i drugačije reagirali. Zvuči vam poznato? Da, svima se to događa. I najpametnijima, najmudrijima, najsposobnijima. Njima možda čak i više i češće nego drugima. Zašto? E to je misterij koji još trebam otkriti.
Romansa (sada bih drugačije)
E da knjigu pišem ponovo
Sad bih znao gdje sam griješio
Sad bih znao kojim putem krenuti
Sad bih znao sve
E da knjigu pišem ponovo
Kada bi se vrijeme vratilo
Ti bi tu kraj mene sanjala
Ispod svile mjeseca
Molim te,
Ne stavljam mi sol na ranu
Molim te,
I bez toga dosta boli
Sada mi je jasno, sada kad je kasno
Trebao sam ostati
Trebalo je hrabrosti
Trebalo je znati davati
A ja mlad, pa nisam znao dijeliti
Preradno je bilo, dušo, prerano
A sad se bojim da je prekasno
E da mogu sada ponovo
Ja bih samo srce slušao
: : Parni Valjak : :
|
No vratimo se mi na bit. Svi griješimo. Ljudi smo, zar ne? I svi smo ponekad slijepi. Ponekad ne vidimo pravu sliku već onu koju želimo vidjeti. I to je normalno, kažu. Ljudi smo, zar ne? Pogotovo kad su u sliku uključene emocije, kada se srce junački bori da bi mozgu dokazalo da ima pravo. E te slike su posebno zanimljive. Kad se oslikaju, onda na red dolaze stihovi Valjka u prilogu.
Bi li drugačije? Zaista? Vjerojatno, bi, ali druga se prilika teško dobiva. I zasluži. I na one propuste treba gledati kao lekcije i truditi se ne ponoviti ih. Život nas uči na greškama, kažu. No što kada su greške prečeste. Ili prekonfuzne pa se ustvari iz njih ni ne može vidjeti gdje se zaista skriva greška. Kada sve što ste napravili je bilo dobro, a onda opet kraj pokazuje i da nije. Vrijedi li onda ona "i put u pakao popločen je dobrim namjerama"? Vjerojatno, jer drugog objašnjenja nemam. Ponekad je za neke situacije i najbolje ne imati objašnjenje. Prepustiti vremenu da ih ublaži, omekša, zasjeni i baci u kutiju s natpisom "zaborav".
Kada bih imala mogućnosti, bih li drugačije? Vjerojatno. Ali ne previše. I priča bi opet završila isto. Vjerojatno. Kada bih imala mogućnosti promijeniti i jedan jedini trenutak u životu, koji bi to bio? Iskreno, ne znam. Proživjela sam puno trenutaka koji bi mogli biti drugačiji. Koje sam žarko željela da su bili drugačiji. No kad je vrijeme prošlo, shvatih da su bili upravo onakvi kakvi su trebali biti. I pitam se, da sam ih drugačije kreirala, što bi se sve promijenilo? Da li bi sad bila ovdje? Pisala ove riječi? Ili bi i to bilo drugačije? Tko zna...
Razmislim li malo bolje, nije ni bitno. Jer da je drugačije, bilo bi drugo. A nije. Nego je ovo što imam. I svaki od tih trenutaka bio je rezultat mog izbora, uz veliki doprinos "onog gore". Stoga vjerujem da upravo ovdje trebam biti, upravo ovako i proživjeti svaki trenutak ne želeći promijeniti ijedan koji je iza mene vjerujući da svaki onaj u budućnosti nosi baš moje ime zapisano u sebi. Jer cilj je, čini mi se, svim mojim putevima isti...
Da knjigu pišemo ponovo, bi li zaista znali kojim putem krenuti? Bi li zaista znali sve? I gdje bi se na kraju našli? Što vi mislite?
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
