Marketing
Drugačije
Često dobivate "pametne" savjete tipa "trebao si ovo ili ono", "pa kako ti se to moglo dogoditi" i "jesam li ti rekao/rekla da će tako biti"? Vjerojatno da. Svima se to događa. Svi su najveći generali - nakon bitke. No, dok bitka traje... priča je sasvim drugačija.
Svima nam se u životu događalo da nakon nekog događaja progledamo. I konačno vidimo situaciju iz sasvim drugog kuta, na sasvim drugačiji način. I onda se opalimo po glavi pitajući se kako smo bili tako glupi da sve to nismo prija vidjeli. Prije prozreli i drugačije reagirali. Zvuči vam poznato? Da, svima se to događa. I najpametnijima, najmudrijima, najsposobnijima. Njima možda čak i više i češće nego drugima. Zašto? E to je misterij koji još trebam otkriti.
E da knjigu pišem ponovo Sad bih znao gdje sam griješio Sad bih znao kojim putem krenuti Sad bih znao sve E da knjigu pišem ponovo Kada bi se vrijeme vratilo Ti bi tu kraj mene sanjala Ispod svile mjeseca Molim te, Ne stavljam mi sol na ranu Molim te, I bez toga dosta boli Sada mi je jasno, sada kad je kasno Trebao sam ostati Trebalo je hrabrosti Trebalo je znati davati A ja mlad, pa nisam znao dijeliti Preradno je bilo, dušo, prerano A sad se bojim da je prekasno E da mogu sada ponovo Ja bih samo srce slušao : : Parni Valjak : : |
No vratimo se mi na bit. Svi griješimo. Ljudi smo, zar ne? I svi smo ponekad slijepi. Ponekad ne vidimo pravu sliku već onu koju želimo vidjeti. I to je normalno, kažu. Ljudi smo, zar ne? Pogotovo kad su u sliku uključene emocije, kada se srce junački bori da bi mozgu dokazalo da ima pravo. E te slike su posebno zanimljive. Kad se oslikaju, onda na red dolaze stihovi Valjka u prilogu.
Bi li drugačije? Zaista? Vjerojatno, bi, ali druga se prilika teško dobiva. I zasluži. I na one propuste treba gledati kao lekcije i truditi se ne ponoviti ih. Život nas uči na greškama, kažu. No što kada su greške prečeste. Ili prekonfuzne pa se ustvari iz njih ni ne može vidjeti gdje se zaista skriva greška. Kada sve što ste napravili je bilo dobro, a onda opet kraj pokazuje i da nije. Vrijedi li onda ona "i put u pakao popločen je dobrim namjerama"? Vjerojatno, jer drugog objašnjenja nemam. Ponekad je za neke situacije i najbolje ne imati objašnjenje. Prepustiti vremenu da ih ublaži, omekša, zasjeni i baci u kutiju s natpisom "zaborav".
Kada bih imala mogućnosti, bih li drugačije? Vjerojatno. Ali ne previše. I priča bi opet završila isto. Vjerojatno. Kada bih imala mogućnosti promijeniti i jedan jedini trenutak u životu, koji bi to bio? Iskreno, ne znam. Proživjela sam puno trenutaka koji bi mogli biti drugačiji. Koje sam žarko željela da su bili drugačiji. No kad je vrijeme prošlo, shvatih da su bili upravo onakvi kakvi su trebali biti. I pitam se, da sam ih drugačije kreirala, što bi se sve promijenilo? Da li bi sad bila ovdje? Pisala ove riječi? Ili bi i to bilo drugačije? Tko zna...
Razmislim li malo bolje, nije ni bitno. Jer da je drugačije, bilo bi drugo. A nije. Nego je ovo što imam. I svaki od tih trenutaka bio je rezultat mog izbora, uz veliki doprinos "onog gore". Stoga vjerujem da upravo ovdje trebam biti, upravo ovako i proživjeti svaki trenutak ne želeći promijeniti ijedan koji je iza mene vjerujući da svaki onaj u budućnosti nosi baš moje ime zapisano u sebi. Jer cilj je, čini mi se, svim mojim putevima isti...
Da knjigu pišemo ponovo, bi li zaista znali kojim putem krenuti? Bi li zaista znali sve? I gdje bi se na kraju našli? Što vi mislite?
Post je objavljen 07.03.2006. u 21:26 sati.