Pregled posta

Crna rupa

Nemam inspiracije. I ma koliko se trudila, jednostavno ne znam o čemu da vam pišem. Nemam inspiracije ni za živjeti. Uhvatilo me neko tupilo, mislima zavladala praznina, duša se pretvara u najcrniju crnu rupu. Ne volim sebe ovakvu no, ma koliko se trudila izbaciti se iz ovog stanja, nisam baš u tome uspješna. Horizont u koji gledam nije baš privlačan ovih dana....

Ne trebaš hodati po vodi, ne moraš biti bolji od drugih, nemaš ništa više od onog što svi ostali imaju, ali ono što čini razliku, djela su kojima kod drugih ostavljaš svoj trag... Otisak Srca

Čitam svoje stare tekstove, čitam vas koji ste me nebrojeno puta vratili na svjetliju stranu, skoknem do pozitivnih misli, surfam netom u potrazi za malo pozitive, sadim sjemenke koje se ubrzo pretvaraju u predivne cvjetove, gutam gumene bombone no... jednostavno ne pomaže. Nema u meni trenutno veselja. Osjećam se kao prazna ljuštura koja automatski obavlja svakodnevne zadatke, ispunjavajući svoje vrijeme zatupljujućim poslovima i zabavom ne bi li spriječila da mi glavom prolaze misli. One misli koje me ne vesele. One koje me još više bacaju u crnu rupu nepreglednog besmisla.

Do sad sam svoje "crnile rupe" često uspješno rješavala pišući vesele, optimistične tekstove upravo ovdje. Ali kako i sami primjećujete, pišem sve rjeđe, a to ne znači da sam sretna ili da me popustilo crnilo. Samo da ga više ne znam odgurnuti iz misli. Svaki dan je isti onom prethodnom. Ponekad i malo gori. Tračak svjetla izroni na tren i nestane istom brzinom kojom se pojavio. Kao Haileyeva kometa. I pomalo me strah da ovo stanje ne postane trajno. A nitko moje crnilo ne vidi, nitko ne primjećuje, nitko ne osjeti...

Pitaju "kako si", a ja naučeno razvlačim usne u osmjeh i robotično odgovaram "super", "sjajno", "savršeno", znajući da je to pitanje i tako postavljeno iz navike ne iz istinskog interesa. I svi sretni, svi zadovoljni. A oni za koje znam da ih zaista zanima, dobiju tupi pogled i suze koje se nezaustavljivo kotrljaju bez riječi niz lice. Ne znam objasniti kako sam. Ja, koja savršeno baratam riječima, ne znam opisati stanje u kojem se nalazim. I možda je baš to što ne znam opisati ono što me najviše zabrinjava. Da, dragi Georg, vjerujem da si u pravu: Mračni dani kao svoju utjehu nose slutnju nove zore i sunčanog jutra. Samo kod mene je ta utjeha trenutno prilično slaba...

Trgnut ću se ja uskoro, nadam se da će me pogoditi meteor pa ću ponovno pronaći malo svježe boje da nanovo oslikam snove, no do tad... što bolje upoznajem ljude, to više cijenim pse.

I, ne, ne pitajte me zašto... Niti kako sam.

Kao što čudo kaže, ponekad poželim drugim imenom se zvati...

Post je objavljen 26.03.2006. u 19:04 sati.