Elementarno pitanje, na koje nitko nema pravi odgovor. Ili ima? Ili misli da ima? Svatko od nas definiran je najviše i najčešće svijetom koji nas okružuje. Nečija smo djeca, braća i sestre, nečija djevojka ili dečko, nečiji muž ili žena. Nakon te definicije, uključujemo i svoj status u sliku i definiramo se po onom što smo postigli ili onom ćemu stremimo. Kako se definiramo?
Često se grčevito držimo određene slike o sebi i drugima i, nesvjesni sebe i svoje prave prirode potiskujemo svoje najdublje potrebe i želje. Upravo ta slika može biti naš poticaj ili kamena kugla oko zgoba koja nas vuće unatrag.
Ne zanima me čime se baviš u životu. Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu s onim za čime tvoje srce žudi.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.
Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s Mjesecom. Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje u životu otvorile ili i se skutrio i zatvorio iz straha od dodatne boli. Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se ne pomakneš kako bi je skrio ili umanjio ili sredio.
Želim znati možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s divljinom i dopustiti da te zanost ispuni do vrhova prstiju, a da nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni, da ne zaboravljamo svoja ograničenja kao ljudska bića.
Ne zanima me je li priča koju meni pričaš istinita. Želim znati možeš li razočarati drugoga kako bi sebi ostao vjeran; možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a da pritom ne izdaš svoju, možeš li biti nevjeran i dakle pouzdan.
Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kada nije lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpsti život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog mjeseca viknuti: "Da!"
Ne zanima me gdje živiš, i koliko novaca imaš. Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i očaja, izmučen i uništen do srži i učiniti što se mora da bi nahranio djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li sa mnom u središte vatre, a da pri tom ne ustukneš.
Ne zanima me ni gdje ni što ni s kim si učio. Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se vlastito društvo u trenucima praznine.
: :
Oriah Mountain Dreamer, indijanska starješica  |
Teško bolesna, jedna se žena danima borila sa smrću. Odjednom je obuze osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred stolcem samoga vrhovnog suca.
- Tko si ti? - upita je glas.
- Ja sam gradonačelnikova žena - odvrati ona.
- Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.
- Ja sam majka četvoro djece.
- Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti.
- Ja sam učiteljica.
- Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.
- Ja sam kršćanka.
- Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti.
- Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i pomagala siromašnima.
- Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.
I tako je to išlo dalje. Što god ona odgovorila, činilo se, nije predstavljalo zadovoljavajući odgovor. Nakon nekog vremena bijaše ponovno vraćena na zemlju, u svoj krevet. Kada se oporavila od bolesti, odlučila je početi istraživati kako bi pronašla odgovor na pitanje tko je zapravo ona.
U trenutku manjih ili većih promjena u životu, te slike o sebi i drugima vremenom se raspadaju, a često takva razdoblja znaju biti bolna. Naš mali, ugodni, poznati svijet počinje se rušiti odnoseći u nepovrat ono što je donedavno predstavljalo temelj našeg života, a nešto novo, utješno, što bi moglo ispuniti prazninu i/ili zavarati bol još se ne nazire. U tom trenutku skloni smo sve dosadašnje, ustaljene vrijednosti i mjerila staviti pod povećalo i posumnjati u njihovu istinsku vrijednost.
Pitanja "tko sam ja, otkuda dolazim, što radim ovdje (zašto se baš ovo/baš sada/baš meni događa) i kamo idem" osnovna su filozofska pitanja koja si svjesno ili nesvjesno postavljamo tijekom cijeloga života. U trenucima kriza, ona postaju nezaobilazna i tražeći pomoć, pokušavamo naći odgovore na njih.
To, čak i kad činimo svjesno, nije uopće loše. Treba ponekad zastati i provjeriti tko smo sami sebi. Koliko se naša slika bazira na vanjskim utjecajima, a koliko ona zaista reflektira naše unutarnje stanje i esencijalni odgovor koji će zadovoljti nas. Pogledati se u ogledalu vlasite duše i pitati tko si?
U tom se trenutku prisjetim teksta poziva iz okvira koji krasi ovaj tekst koja mi često služi kao vodić u otkrivanje vlastitog odgovora na pitanje tko sam. Već neko vrijeme, moj bi odgovor, sažet u jednoj rijeći vjerojatno glasio tragač.
Samo što još ne mogu u potpunosti definirati za čim. Na0jčešće tragam za samom sobom. No sve dok moj odgovor na pitanje predstavlja nešto aktivno, dinamično, optimistično i znatiželjno, zadovoljna sam. Znate već koliko sam sklona analizi, spremanju i pospremanju pa vas ovo uopće neće začuditi :))
I naravno, na kraju jednostavno moram pitati - tko si ti? :)))
|
