Na dugi put se spremam s kojeg povratka nema,
ni kofera nemam jer tamo mi ne trebaju
uspomene su jedino što imam i sto nosim
i ova bol sto me unistava
zar mislis da smo sve iste

Ne okrecem se oko sebe jer znam da te nema
i ti si krenuo bez mene putem osude
presudio ne slusas vise moj glas
kriomice te gledam
dok glas tvoj razum nadjacava
ni plac srca mog ne cujes

Sada si samo sebi vazan
ne zelis vise slusati
kazes mi obecanja lazna iz mojih usta
koja nijema postala zbog tvojih optuzbi
postala sam zarobljenica ti ne gledas
dusom ti si covijek u oklopu
sa ostricom jezika
mozda zora nasmijana i svane
ali mi je vidjet necemo
jer za nas svitanja nema.......

Sjecam se kad si mi krila poklonio
bila sam ponosna i sretna
letjela uvijek nisko bojala sam se visine
ali nije ti bilo dovoljno
nego tebi za ljubav poletjela visoko
uplasena i vjetrom ponesena
i odjednom grmljavina i kisa
ne mogu sletit nema te
ne vidim gdje si
noc je pala i mrak pruza svoje ruke
i uhvatio me ruzno prica o tebi
krila su mi pala
a sokolica tvoja mila dolinu je posjetila
slomljena od pada ali mirisom
predivnih makova zelim zivjet i letjet
vrati mi moja krila da bih sretna bila
da poletim opet....
preko dolina i procvalih makova
mahnula bih krilom
u letu te poljubila
tvoja krv na mojim usnama
nazvao bi me opet sokolice moja mila
zar si tako zedna bila...
da ljubavi jedina
zar zaboravi da si mi u casu tocio ljubav
dodirima davao snagu i hrabrost
a kad bi morala otici
rekao si vrati se sokolice mila
koliko si samo noci spavao na mojim grudima
koliko dok si bolestan bio
i ja sam bolesna uz tebe bila
a danas kisa tiho pada i sjecanje
srce se bori da ga tuga ne obrise
da ostane
lijepa uspomena na sokolicu i jednog putnika...

zivot moj je postao ne pospavane noci
cekanje dali ces doci
umorile se oci moje
javi hajde smiluj se i reci ja sam tvoj spas
ko da sam najgora nisam ni najbolja
ali sam iskrena , i nedostajes mi
neka me pozove nebo a tebi posalje moje srce
da pogledas u njega i shvatis da angeli postoje
neka te u tom trenu pogodi strijela da shavatis
da ranjeno srce tek onda zna da iskreno voli
koliko odlazio od mene i sam znas da si u meni
i ne govori mi da ti znas sta je najbolje za mene
da te ne upoznajem da ne vjerujem ljudima
moj put je zacrtan ne brisi ga moja ruka zadrhti
dok pisem stihove a suzama brisem greske
zasto me pomilujes poljubis i odlazis
ne ne a dala bih ti sve
ko si ti ko ti daje pravo da lomis
zar sutnja da me pokriva
dok na pocinak krecem zar nemas duse ....

Kad sunce poljubi zemlju
kad kisa počne da pada
duša više nece da luta
brišite kapljice kiše koje klize niz lice
bol u grudima ruke koje mole za pomoć
zasto mora tako biti
zasto nema topline
tko ce prvi tko dah svoj dati
zar onaj koji pati
duša mu više nece da luta
i onda ce tama nestati i procvasti ce
najljepše cvijeće
osmjeh na licu toplina u grudima
a tako malo treba za srecu
i da pogled podignem i ozarim lice
da dodirnem sunce
a pozdravim mjesec
i angele da mi podariš krila
da duša ne luta da pronađe mir
da više nema suza i bola
borova šuma zamišiše naj ljepšim mirisom
koji opija duše koje izgubljene lutaju
po izgubljenim prostranstvima
moja dusa bez tebe umire
vrati sunce danu mom
pruzi ruku mi a ja cu tebi zivot svoj
neka bude samo tvoj
vrati se ko sunce sa osmjehom i izljeci ovu dusu ocajnu
sta ju vjetrovi polomili i kise htijele isprati moju ljubav
moja mladost otisla ali ljubav mi ostala...

Sjeti me se jer uvijek si u mojim mislima
postala grijesnica postala angel sa greskom
slamao si me jace trpila samo
da sam bar tako uz tebe
zaboljela me tvoja tisina jace nego udarac
strah od samoce strah od biti sama
ranjena sto puta slomljena na pola
srca više nemam još mi malo duse ostalo
promjenila bih sve krenula drugim putem
zazmirila bih da mogu jako najače sve izbrisat
nemam vise razloga da gledam bistrog pogleda
sve polako pokazuje lice svoje nemogu vise
krijem svoje osjecaje slomljeno se osjecam
molim te cuvaru moj duše mi jos malo stalo
da i ja budem neciji angel ljubavi da i mene
netko prigrli uz sebe da mi kosu mrsi
i krila poljubi da budem sretna neciji drhtaj u tjelu
bolje da smo i prosjaci nego ljudi bez ljubavi
ko stranci gledamo se bljedo lice drhtave ruke
stani više ubijas me rijecima stani pogledaj ruke
svoje moja krv ti klizi niz prste zar ti covjece nemas duse
zar nevidiš da sam zena koja je ogrnula kaput tuge
da pokusavam sakrit tugu sa laznim namjestenim osmjehom
kad u zoru pogledam u zrcalo kad vidi sjaj u ocima
i osjeti bol u grudima a znam da imam dusu
zasto me ne prigrlis i ne zastitis a tako sam sretna sa tobom
pitam ste sta se sta to fali u meni.....zasto
suze su moj gost cesto............
koliko god odlazio tvoja dusa je u meni......

Shvatila sam da covijek nikada nije gubitnik,
on nosi ratnika u sebi on pokazao
da iza oklopa krije se ljudsko bice
on je hrabar ne pokazuje slabosti srca
ali osjetila sam istinu da i ratnik je čovjek, od krvi i mesa
on ne place on ne moli se hramovima
i kad ga tuga svlada to mu daje jos snazniji pogled
bez sjaja ali toplina srca skrivena u njemu
ljudi krivo prosude ne gledaju srcem nego ocima
a oci sta vide bljesak odraz nesto namjesteno tamno
a mi ljudi se zacahurili u srcanim komorama
nesposobni da stvorimo najvredniju formulu ljudskosti........
postujmo njegovu proslost jer i on postuje nasu
postali smo obrana od njegovih strahova
ne slusamo ne mislimo ne vidimo
ali moje srce osjetilo i dalo da
povjerenjem dobih povjerenje
i prve ljepote njegovog budjenja
i poklonih mu vrijeme on to zasluzuje
procitao moje srce tisinom otvorio put
on ratnik mojih snova pruzio mi ruke
za narucije u kojem smijem
sanjati njegove i svoje tajne..........
i ne bojim se probuditi........