srijeda, 15.10.2008.
ZAŠTO VOLIM SOBU 221?
Ovaj tjedan naša Ivana Paradžiković radi priču o studentskom životu za Provjereno. Moram priznati da je i mene vratila, (teško mi je suočiti se ovom brojkom) ali 13 godina unatrag. Uhvatila me nostalgija pa sam se neki dan zavukla u svoju staru sobu u Đakovu i izvadila ladicu punu fotografija na pod. Kopam ja tako i umirem od smijeha. Nema čega nema!
Najsmješnije one sa Šare – Studenski dom Ante Starčević. Inače više pamtim lica, nego imena pa sam činjenicu da se nekih imena ni uz svu muku nisam uspjela sjetiti pripisala tomu, a ne godinama.
Nikada neću zaboraviti svoj prvi dan u velikom Zagrebu. Mama plače, baka plače, svi plaču kao da odlazim na robiju.
Dolaziš s nekim papirićem na kojem piše da si dobio dom. Čekaš prijavu u redu među gomilom nepoznatih lica, dobivaš posteljinu (samo ako imaš sreće čitavu), ulaziš u najmanju sobicu na svijetu, opet ako imaš sreće dobiješ madrac na kojem ne vire federi. I na kraju upoznaješ osobu koju vidiš prvi put u životu, a s kojom ćeš dijeliti te kvadratiće.
Prvi dan je šok, barem je meni bio. I drugi, i treći, i... Ali dođe dan kad taj mali sobičak počneš doživljavati kao svoj. Na policama knjige, kozmetika, neke drage sitnice od kuće, fotografije...
Moja je prva cimerica bila Sandra iz Karlovca. Studirala je medicinu tako da je po cijele dane bila na faksu, a za vikend je uvijek odlazila kući. Toliko sam se osjećala usamljeno da sam prvih dana znala slušati kad netko prolazi i izlaziti na hodnik samo da upoznam nekoga. Hvala Bogu – išlo je to brzo. Sandru nisam puno viđala, ali sam se zato sprijateljila s docimericom Kikom iz Ploča. Brbljava, otvorena, vesela – bila mi je lijek na ranu.
Bile smo cimerice tri godine. Preselile smo na drugi kat – u sobu 221. Četiri godine taj je mali sobičak bio moj dom. U sobi preko puta naše bile su Maja i Ivana iz Šibenika. Jedne godine Kika i Ivana nisu dobile dom pa smo Maja i ja živjele zajedno.
Kad sam odlazila sa Šare 2000. dobro sam se držala. Problem je nastao kad sam nekoliko mjeseci poslije diplome ponovno došla u sobu 221. U njoj su sada bile Maja i Ivana. Izašla sam plačući i nikada se više nisam vratila. Nekako ne mogu. Kad god sam u blizini vuče me pogled – zapravo, iskreno – čini mi se da ne želim otići jer se bojim da će mi pogled na obnovljenu, dotjeranu Šaru izblijediti sve one slike koje su mi u mislima, a to nikako ne želim.
Mala soba, vrećice s hranom na prozorima, stara porta, govornica ispred koje je uvijek red, gunđanje da šta više onaj ispred priča (pa ti radiš isto), oglasna ploča na kojoj se prodaje i kupuje sve živo, klimava ograda, ružni plavi tepih u hodnicima...
Kika je ostala u Zagrebu, Maja se vratila u Šibenik, ali se viđamo kad god možemo. Ja sam se vratila u Đakovo, pa sam se nakon pet godina opet vratila u Zagreb. Kika sada ima malu djevojčicu Maru, Maja Emu i Dunka. Kad gledam njih - 13 godina poslije – ne baš glamurozni život u studentskom domu - stvarno je pravo bogatstvo!
15.10.2008. u 20:08 •
15 Komentara •
Print •
#
petak, 03.10.2008.
GORSKI KOTAR - STIŽU TURISTI, ALI I LOPOVI
Nešto što sam planirala, pa mogu slobodno reći, godinama konačno sam izrealizirala pretprošle subote! ... (Nije plastična operacija :) Vikend u Gorskom kotaru! Kraju koji me oduvijek privlači, ali se nikada nisam zadržala, već samo prolazila. I stvarno, sve ono lijepo što sam čula, sada sam i proživjela.
Dvije trenirke, dvoje tenisice, pidžama, toaletna torbica, ništa šminke... sve u svemu manje od 15 minuta priprema uključujući i pravljenje sendviča. Od Zagreba do Fužina nema ni sat i pol, ali nek se nađu.
Što me je oduševilo? Dragi, jednostavni ljudi, savršena hrana, pristupačne cijene i iznad svega predivna priroda i mir. Kao da smo otišli na drugi kraj svijeta.
S obzirom na to da je osobi poput mene vrhunac sportske aktivnosti gledanje Blanke Vlašić kako skače nebu pod oblake, samoj sam sebi dala u zadatak – ako već ne trčim, barem jednu od staza mogu propješačiti. Da baš ne budem totalna luzerica nisam odabrala najkraću od 1400 metara, već drugu po dužini od 6 kilometara. Da! 6 kilometara oko jezera Bajer! Možda sportašima zvuči smiješno, ali meni je to bio pravi pothvat.
Nisam htjela naglas izgovoriti pred mužem, ali sreća pa je drugi dan pala kiša! Što ćemo i gdje ručati, bio mi je najveći napor i ne, nisam se uopće osjećala loše zbog toga.
A kad dođete u Fužine nije tako lako odabrati gdje otići jer sve zvuči i izgleda dobro. Mi smo odabrali jedan planinarski dom u blizini Lokava – tik do Lokvarskog jezera. Super topla atmosfera u kojem vam dobrodošlicu želi srdačan bračni par, gledate u prekrasan kamin, vatru… ono – osjećaš se skoro pa kao kod kuće (skoro, jer kod kuće nemam kamin…šmrc).
Baš sam danima bila pod idiličnim dojmom i pomišljala – eh kako bi se bilo lijepo vratiti u Lokve. Kad eto ti vraga! Nisam ni slutila da će to biti tako brzo! Vratila sam se i prije nego što sam mislila. I to putem našeg Dnevnika.
Javlja naš Marko Balen da je Gorski kotar postao meta provalnika i lopova. U posljednje vrijeme opljačkano je desetak mjesta. Drskosti nema granica pa su tako u jednom restoranu ukrali i cijeli protuprovalni sustav! Gledam ja prilog i ne vjerujem! Očajni vlasnik koji govori da se sada već boji raditi svoj posao je vlasnik restorana u kojem smo i mi bili!
Kad smo odlazili, smijali su se kad sam pitala mogu li se uslikati pokraj kamina, a sad gledam čovjeka na rubu suza. Užas! Iskreno se nadam da su im to posljednji nepoželjni gosti. A svima koji su poput mene uvijek prolazili, ali nikad ostali - samo mogu reći da je to stvarno raj za sva četiri godišnja doba!
03.10.2008. u 17:39 •
15 Komentara •
Print •
#
