Marija Miholjek

srijeda, 15.10.2008.

ZAŠTO VOLIM SOBU 221?

Ovaj tjedan naša Ivana Paradžiković radi priču o studentskom životu za Provjereno. Moram priznati da je i mene vratila, (teško mi je suočiti se ovom brojkom) ali 13 godina unatrag. Uhvatila me nostalgija pa sam se neki dan zavukla u svoju staru sobu u Đakovu i izvadila ladicu punu fotografija na pod. Kopam ja tako i umirem od smijeha. Nema čega nema!
Najsmješnije one sa Šare – Studenski dom Ante Starčević. Inače više pamtim lica, nego imena pa sam činjenicu da se nekih imena ni uz svu muku nisam uspjela sjetiti pripisala tomu, a ne godinama.
Nikada neću zaboraviti svoj prvi dan u velikom Zagrebu. Mama plače, baka plače, svi plaču kao da odlazim na robiju.
Dolaziš s nekim papirićem na kojem piše da si dobio dom. Čekaš prijavu u redu među gomilom nepoznatih lica, dobivaš posteljinu (samo ako imaš sreće čitavu), ulaziš u najmanju sobicu na svijetu, opet ako imaš sreće dobiješ madrac na kojem ne vire federi. I na kraju upoznaješ osobu koju vidiš prvi put u životu, a s kojom ćeš dijeliti te kvadratiće.

Prvi dan je šok, barem je meni bio. I drugi, i treći, i... Ali dođe dan kad taj mali sobičak počneš doživljavati kao svoj. Na policama knjige, kozmetika, neke drage sitnice od kuće, fotografije...

Moja je prva cimerica bila Sandra iz Karlovca. Studirala je medicinu tako da je po cijele dane bila na faksu, a za vikend je uvijek odlazila kući. Toliko sam se osjećala usamljeno da sam prvih dana znala slušati kad netko prolazi i izlaziti na hodnik samo da upoznam nekoga. Hvala Bogu – išlo je to brzo. Sandru nisam puno viđala, ali sam se zato sprijateljila s docimericom Kikom iz Ploča. Brbljava, otvorena, vesela – bila mi je lijek na ranu.
Bile smo cimerice tri godine. Preselile smo na drugi kat – u sobu 221. Četiri godine taj je mali sobičak bio moj dom. U sobi preko puta naše bile su Maja i Ivana iz Šibenika. Jedne godine Kika i Ivana nisu dobile dom pa smo Maja i ja živjele zajedno.

Kad sam odlazila sa Šare 2000. dobro sam se držala. Problem je nastao kad sam nekoliko mjeseci poslije diplome ponovno došla u sobu 221. U njoj su sada bile Maja i Ivana. Izašla sam plačući i nikada se više nisam vratila. Nekako ne mogu. Kad god sam u blizini vuče me pogled – zapravo, iskreno – čini mi se da ne želim otići jer se bojim da će mi pogled na obnovljenu, dotjeranu Šaru izblijediti sve one slike koje su mi u mislima, a to nikako ne želim.
Mala soba, vrećice s hranom na prozorima, stara porta, govornica ispred koje je uvijek red, gunđanje da šta više onaj ispred priča (pa ti radiš isto), oglasna ploča na kojoj se prodaje i kupuje sve živo, klimava ograda, ružni plavi tepih u hodnicima...

Kika je ostala u Zagrebu, Maja se vratila u Šibenik, ali se viđamo kad god možemo. Ja sam se vratila u Đakovo, pa sam se nakon pet godina opet vratila u Zagreb. Kika sada ima malu djevojčicu Maru, Maja Emu i Dunka. Kad gledam njih - 13 godina poslije – ne baš glamurozni život u studentskom domu - stvarno je pravo bogatstvo!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv