Nešto što sam planirala, pa mogu slobodno reći, godinama konačno sam izrealizirala pretprošle subote! ... (Nije plastična operacija :) Vikend u Gorskom kotaru! Kraju koji me oduvijek privlači, ali se nikada nisam zadržala, već samo prolazila. I stvarno, sve ono lijepo što sam čula, sada sam i proživjela.
Dvije trenirke, dvoje tenisice, pidžama, toaletna torbica, ništa šminke... sve u svemu manje od 15 minuta priprema uključujući i pravljenje sendviča. Od Zagreba do Fužina nema ni sat i pol, ali nek se nađu.
Što me je oduševilo? Dragi, jednostavni ljudi, savršena hrana, pristupačne cijene i iznad svega predivna priroda i mir. Kao da smo otišli na drugi kraj svijeta.
S obzirom na to da je osobi poput mene vrhunac sportske aktivnosti gledanje Blanke Vlašić kako skače nebu pod oblake, samoj sam sebi dala u zadatak – ako već ne trčim, barem jednu od staza mogu propješačiti. Da baš ne budem totalna luzerica nisam odabrala najkraću od 1400 metara, već drugu po dužini od 6 kilometara. Da! 6 kilometara oko jezera Bajer! Možda sportašima zvuči smiješno, ali meni je to bio pravi pothvat.
Nisam htjela naglas izgovoriti pred mužem, ali sreća pa je drugi dan pala kiša! Što ćemo i gdje ručati, bio mi je najveći napor i ne, nisam se uopće osjećala loše zbog toga.
A kad dođete u Fužine nije tako lako odabrati gdje otići jer sve zvuči i izgleda dobro. Mi smo odabrali jedan planinarski dom u blizini Lokava – tik do Lokvarskog jezera. Super topla atmosfera u kojem vam dobrodošlicu želi srdačan bračni par, gledate u prekrasan kamin, vatru… ono – osjećaš se skoro pa kao kod kuće (skoro, jer kod kuće nemam kamin…šmrc).
Baš sam danima bila pod idiličnim dojmom i pomišljala – eh kako bi se bilo lijepo vratiti u Lokve. Kad eto ti vraga! Nisam ni slutila da će to biti tako brzo! Vratila sam se i prije nego što sam mislila. I to putem našeg Dnevnika.
Javlja naš Marko Balen da je Gorski kotar postao meta provalnika i lopova. U posljednje vrijeme opljačkano je desetak mjesta. Drskosti nema granica pa su tako u jednom restoranu ukrali i cijeli protuprovalni sustav! Gledam ja prilog i ne vjerujem! Očajni vlasnik koji govori da se sada već boji raditi svoj posao je vlasnik restorana u kojem smo i mi bili!
Kad smo odlazili, smijali su se kad sam pitala mogu li se uslikati pokraj kamina, a sad gledam čovjeka na rubu suza. Užas! Iskreno se nadam da su im to posljednji nepoželjni gosti. A svima koji su poput mene uvijek prolazili, ali nikad ostali - samo mogu reći da je to stvarno raj za sva četiri godišnja doba!
Post je objavljen 03.10.2008. u 17:39 sati.