marini memoari

Prošli tjedan me uhvatila gripa za popizdit. Nakon što sam tri dana ležala kao zadnja krepalina u krevetu i ispovraćala i dušu, blijeda kao krpa, odlučila sam se počastiti tretmanom kod kozmetičarke. Čupanje dlačurina bilo je bolno kao i uvijek, kvarcanje (čisto da po svijetu ne idem blijeda kao krpa nakon bolesti) klasika, ali uređivanje stopala bilo je pravi melem za moje visokim petama izmorene nožice. Fendica koja me obožava živcirati SMS-ovima tipa "di si?" mi isto nije pokvarila ugođaj. Osjećajući se kao tipični proizvod trulog američkog kapitalističkog društva, odgovorila sam joj kao da sam Bridget Jones:
- Evo me kod kozmetičarke koja mi masira stopala, pijem čaj i čitam Cosmo.
U tom trenutku sam se zaista i osjećala kao glumica u nekom sladunjavom američkom filmu u kojemu su svi lijepi i slatki, bezbrižni i nasmijani, s hepiendom na kraju filma. Zato me i razveselio frendov poziv da idemo proslaviti rođendan kod njega doma – standardna ekipica koja se oblokavala ovog ljeta i svaki dan slavila dolazak nove zore. Ali kako to obično i biva, jer ne živimo na Menhetnu nego u Zadru, umjesto hepienda na kraju dana, dočekala nas je prava drama. Naravno, na partiju koji je više sličio na tipičnu balkansku zabavu na kojoj nije bilo kavijara, šampanjca i dimljenog lososa nego prepune pepeljare, ćevapi, pljeskavice i radnička piva, započela je diskusija s jednim od sudionika ove priče zašto ne želi društvo upoznati s curom s kojom je u vezi već dvije i pol godine.
- Stvarno si konjusina i govedo. Sa Željkom si toliko vremena i ne želiš je upoznati s nama, rekao je Šime.
- Moja Željka je poštena cura sa sela i poslije napornog radnog dana jedne medicinske sestre joj je misto doma a ne s vama, rekao je Ive.
- Ma ja to ne razumin i gotovo. Oko toga smo se svađali tisuću puta i ja stojim pri svome, ti si kreten i govedo i nisi je zaslužio. Ne daš joj s prijateljicama na kavu, u Gotham, Shark..., a ti s nama lumpuješ po cile noći. Da sam ja na njezinom mistu, odjeba bi te ka kantu i još bi te naprdija nogom u guzicu. Ti si konzervativna seljačina i to ti je to stari moj, nastavio je Šime.
Pokušala sam se, kao žena uključiti u priču i izreći svoj stav, ali nisu me jebali ni pet posto. Iako Željku ne znam, bilo mi ju je žao. Ma znam da je Ive OK momak, tvrdih konzervativnih stavova, ali toliko, e to nisam znala. Pomalo sam i suosjećala s tom Željkom, ali kako se rasprava produljila do malo dulje u noć, shvatila sam da je to njen izbor jer joj je Ive rekao odmah na početku veze:
- S jedne strane su ti kurvetine koje izlaze svaku večer i bubaju se sve u šesnaest, a s druge sam ti ja pa ti biraj.
Željka je, očito, odabrala njega. Dobije sve što joj treba, od love, cipela, garderobe, mobitela, večere uz svijeće za dvoje... I to je očito ono što je izabrala, zlatni kavez, jer drugačije ne zna. Ive, zadrti bodul ne razumije što žensko ima radit u diskoteci s frendicama ili kod kozmetičarke.
- Mare, svaka čast tebi, ali da si ti moja ja bi te ostavio isti sekund. Aj reci ti meni koji kurac žena triba radit u solariju? Ma posla bi je u tri pičke materine da mi reče da ide u solarij. Je li moja baba išla u solarij i lakirat nokte?
- A jesi majmun, Bog te ubio! Pa kad je tvoja baba bila mlada solarija nije ni bilo! Pitao bi je sad da ima 20 godina i da je živa, popizdio je Šime. – Kretenu da nebili bio kreten!
- Ove žene stvarno nisu normalne. Koji kurac ne razmišljaju o motiki, a ne o solariju. Da motiku ostaviš isprid Gothama, niko je ne bi ukra!, ražestio se Ive dodajući kako je većina žena danas nesuvisla jer se udaje s 19 jer zatrudne a ne možeš im istovremeno ostaviti peglu i dijete jer će sigurno jedno od to dvoje sjebat. Zato bi on zabrano i kozmetičke salone, solarije, diskoteke za žene, a dobro da još nije spomenuo kako bi trebale nositi feredžu, barem one "poštene".
- Dobro Ive, ja sam po tebi nenormalna jer idem kod kozmetičarke i u solarij, što bojam kosu i šminkam se. I tebi je to nenormalno. A ja sam ovo ljeto vikendom u bodulima čistila zahode iza stranaca u apartmanima, a kad bi u vlaje išla, s didom sam okopavala vinograd, rekla sam.
- Tako i triba, nadodao je Ive.
- Dobro, a po toj tvojoj teoriji o poštenim i nepoštenim ženama, što je s onima koje koje idu u solarij, ali i kopaju po vinogradu? To ti je isto kao kad dođem u bodule pa me pitaju di si vlajino, a kad dođem u vlaje pitaju me di si bodulice. Pa da ga jebeš, uvik najebem. Onda ja lipo, kao i svi u Zadru kažem da sam iz Zadra i gotovo. Jer sam ni tamo ni ovamo.
- Ma dobro Mare, ti si posebna sorta, ti si totalni vanzemaljac. Ni Valjina ni Bodulica, ni poštena ni nepoštena, vrag bi zna di tebe svrstat. Niti si žensko kako Bog zapovida, na kraju je zaključio Ive kad nije mogao objasniti kako se solarij i motika mogu pomiriti.
Eto ti na, na kraju sam, uza svu Šiminu podršku ispala nežensko. Zamislila sam se malo gdje onda uopće spadam i gdje sve to skupa vodi. Čovječe, postali smo liberalnija zemlja od Nizozemske jer imamo gradonačelnike i predsjednike svakojakih seksualnih sklonosti, a pojedinci nam još žive u srednjem vijeku. Da je takvih pun grad to sam znala i ranije, ali da nisam žensko to sam tek saznala neku večer.
- Ma znaš što Ive, jebe mi se za sve. Tko hoće neka živi u kakvom god hoće kavezu, neka se jebe svatko s kim god hoće, neka svatko živi za sebe, a jesam li ja žensko ili nisam to je moja stvar. I moje se motike i solarija ne dirajte. Neka Željke tamo di je, ali meni je veći gušt sad vas slušat kako se svađate oko pizdarija nego sjediti doma.
- Ma imaš pravo, ionako nećemo ništa prominit. Živimo u demokratskoj zemlji pa neka svatko bira – solarij ili motiku, a može i oboje. Daj još jednu radničku pa ajmo lipo svi skupa doma leć, rekao je Šime.

Hvala kurcu, prošlo je i to Valentinovo na koje sam alergična. Općenito, alergična sam na ta potrošačka sranja gdje ljudi bjesomučno troše. Navodno po restoranima nije bilo mjesta za večerati jer su svi u subotu bili na «romantičnim» večerama. A i napravila sam poslije posla u subotu đir gradom čisto iz kurioziteta, da vidim sve te silno zaljubljene s namještenim osmjehom, ponosne što su se izdarivali.
Prijateljica i ja smo u društvu frendova (znam, reći ćete, zavist puca u nama, tko nam je kriv kad nas nitko ne jebe ni dva posto) sjele na kavu na vrlo prometno mjesto i promatrale špicu. I zaključile da super trebe hodaju s bezveznim likovima i obrnuto. Vidiš ženu, komad i po, ušminkana, dotjerana, sve pet – reprezentatitvan zd primjerak kako za ručicu vodi nekog bezveze lika, šunjavog i nikakvog. A frend Jole komentira:
- Ma iz kojeg je kontejnera ovog pokupila?! Žena ima nogu do poda, savršenu guzu, cicu zapet, a šulja se po gradu s frajerom za glavu nižim od sebe. A pogledaj mu robicu, šminkica iz ranih devedesetih. Crna stretch majčica iz koje je ispalo salo, kožnjak do koljena i friz ala Cro cop, bljak!
I stvarno, kad bolje pogledaš, što tip-top zd-plavuša radi s takvim likom. Još kad mu lančinu oko vrata vidim i špicerice, nekako me hvata povraćanje. A onda smo shvatili da je to onaj lik koji ima svoj kafić i sportski auto s turbo-nečim. Zbrojali dva i dva i došli do zaključka kako je žena fino «unovčila» izgled. Uvijek je bila šminkerica, ali markice je na njoj sad malo teže pobrojati.
Isto tako smo vidjeli, u moru ljudi kako šeće Kalelargom bogatu tatinu mezimicu, onako podeblju i bubuljičavu s frajerom za kojim bi se svaka žena okrenula. I tu je matematika napravila svoje. Samo, sva sreća da žena ima mjeru i ne uteže se u tesnu kožu ko Todorićka tako da joj sarme ispadaju na sve strane. I onda pročitaš u ženskim časopisima kako je bila krasno i elegantno odjevena na xy partyiju na kojemu se skupila «krema» metropole. To mi nikad nije bilo jasno, kako žena od 120 kila, utegnuta da joj sve ispada na sve strane, a tisuće eura vrijedna garderobica s potpisom samo što ne popuca po šavovima i van šavova može biti elegantna?! No dobro, valjda i ja pretjerujem i čangrizam prekovremeno, jer je bitno čiji si. Lova, očito, može kupiti i markice i eleganciju i novinare.
Frendica je neko vrijeme radila kao novinarka. Što u ovom gradu zaista nije teško biti jer novinara ima kao pljeve. Pa smo postali grad s najviše novinara u državi, što dokazuju i ovi moji memoari – da svaka budala može imati svoje mjesto u novinama, pa tako i ja svake subote. No, poanta ovog dijela priče nije u tome, nego u mojoj frendici. Mlada i nadobudna, kako to obično i biva kad tek uđeš u dvadesete, dobila je zadatak napisati nešto o visokopozicioniranom političaru. I dotični je odgađao i odgađao sastanak s njom, da bi joj na kraju ponudio vikend van granica županije. Kad nije pristala na to, uletio je s pričom o večeri. A kad si mlad, onda si i naivan, jer to ne može jedno bez drugog, ona je na kraju pristala na tu večeru na kojoj je mislila obaviti posao. I šokirana, sutradan pričala uredniku kako joj je ovaj bez imalo srama uvaljivao.
- A što se čudiš, to je općepoznata stvar za njega. Igra na tu kartu odvuć svaku novinarku u krevet, pa kod koga uspije-uspije.
Ova je odustala od novinarstva, ali je poslije po novinama često viđala potpise nekih «kolegica» pod tekstovima s dotičnim. Pa je fino zaključila da uvriježeno mišljenje da novinarke i nisu baš nešto moralne osobe tu i tamo ima smisla. A tog smo tipa srele to jutro i s prezirom ju je pogledao. Onda smo se nasmijale, jer očito je kako je ispao budala u tom slučaju s njom. Odnosno, njegovim očima gledano, ona je propustila šansu za «napredovanje u poslu».
- Ma jebo ti to sve, ajmo u šoping u Trgovinski, idemo same sebe razveseliti za Valentinovo, rekla mi je smijući se zgodama i nezgodama iz svog «burnog» novinarskog života.
Prosurfale smo dućanima u kojima su još uvijek astronomska sniženja. Ona je našla nekoliko haljinica za Gotham partyije, a ja moram na neko vjenčanje pa sam si uzela roza haljinicu ala sarah Jessica Parker. Još da nađem odgovarajuće balerinke i ružu za kosu i super. Prodavačica me blijedo pogledala što sam se zapalila za haljinu koju nitko nije htio ni pogledati, jer naravno, ne spada u šminkersku klasu tipa «sve-smo-iste-po-Kalelargi», ali meni je bila toliko simpatična da joj nisam mogla odoljeti.
- Stara, opet ćeš ispad izrod. Smijat će ti se svi, a znaš da će bit šminkeraja na vjenčanju, ali baš ti dobro stoji, rekla mi je frendica.
Moram priznati da sam se utrenutku i sama mislila hoću li je uzeti ili ne i što će ljudi reći kad me vide u tome. Pretpostavljam da će biti raznoraznih komentara, ali baš me briga. Glavno mi je da sam ja zadovoljna, za razliku od većine kojima je bitnije što će drugi reći. Ja se u tome osjećam OK, a ostali me ne zanimaju. Kao što, pretpostavljam, one komade koji su uhvatili zgodne frajere na račun tatinog takulina, ne zanima što će drugi reći. Tako da smo sad jedan:jedan.
Popile smo još jednu kavicu i kad već trošimo lovu, odlučile se počastiti i novim donjim rubljem. Standardno, pale su tangice u pastelnim bojama i rođendanski poklon za frenda – tigraste tange. E, to će biti tulum prva liga. Jolini tulumi su uvijek puni smijeha i alkohola. Još ćemo ga natjerati pred svima da isproba naš poklon i izvede striptiz. Kad može plejbojeva zečica, može i on. Nego sva sreća što će na tom tulumu biti ekipa koja se dobro poznaje, jer da nije, sigurno bi se sutra svašta pričalo po gradu. Ovako sve ostaje između četiri zida, što bi se reklo u obitelji. Da je drugačije, sutra od priča i pričica ne bi smjeli u grad na kavu a da se ne priča «o čudnim sklonostima» aktera priče. A đir je samo u dobroj zajebanciji i ništa više. Ali ajde ti to objasni. Zato je bitno dobro poznavati ekipu s kojom se družiš, jer u suprotnom… najebeš ko žuti.

Ludnica oko Valentinova je trajala cijeli tjedan. Došlo mi se razboljeti ili tražiti godišnji da se odmorim od histeričnih kupaca koji su došli pokupovati poklone za svoje žene, ljubavnice, djevojke, muževe, dečke, ljubavnike… Ispalila sam na ganglije! Nastala je prava histerija, a što je najgore, od prodavača očekuju da su proroci, ili u najmanju ruku vidovnjaci. Najbolje mi je kad mi ulete nepoznate face, pola sata se vrzmaju po butiku, izaberu majicu ili donje rublje za najmilije pa me pitaju:
- Što mislite, hoće li joj/mu se ovo svidjeti? Hoće li to dobro stajati na njegovu visinu?
Totalno spižđena od umotavanja, premotavanja i zamotavanja njihovih poklona, dođe mi reći:
- Mlada damo, zaista nisam spavala s vašim tipom da znam hoće li mu jaja stati u te bokse.
Ili:
- Mladiću, zaista nisam vašu dragu dirkala za stražnicu, a još manje za cice pa ne znam hoće li joj biti malen grudnjak i sliperice. Ne, čak ni odoka ne mogu pogoditi, a moje cice ne smijete dotaknuti.
Ovaj svijet je stvarno popizdio sto na sto. Ma, hajde pošteno, tko je znao za tamo nekog Svetog Valentina prije petnaest godina i za Dan zaljubljenih? Nitko živi. Znalo se za Tita-Partiju, Dan mladosti, Dan Žena, Prvi maja, Dan armije, Dan republike, a Mali Hrvati su još znali i za Božić i Uskrs. Ali za Svetoga Valentina bome nitko. Ali, zato danas za njega znaju svi. I pred taj «najzaljubljeniji» datum svih uhvati šoping manija. Jer kao taj dan treba poharačiti sve trgovine po gradu i potrošiti čitavo malo bogatstvo. I što skuplji poklon svojoj ljubavi kupite, to je više volite. Jer, po celofanu i onome u njemu se mjeri ljubav prema voljenoj osobi. Ma, možeš mislit.
Sve to je još jedna velika izmišljotina «trulog» kapitalizma, i kako od bogatih, a bome i onih najsiromašnijih izmust još love. A mi smo sve to fino popušili. I to, naravno, u finom, crvenom na srca celofanu. Vlasnici parfumerija, cvjećara i butika zadovoljno trljaju ruke, normalne ljude boli glava od toga što su se uhvatili za džep, a nas trgovce skoro da će smjestiti na Uglljan od glupih pitanja i smišljanja uljudnih odgovora i pregovora oko eventualne zamjene ako se dotičnome/dotičnom poklon ne svidi.
A jebo ti onda sve to ako voljenoj osobi ne možeš pogoditi što ćeš joj pokloniti. U tom slučaju, to samo govori koliko osobu s kojom si ne poznaješ. I nije mi jasno kako se posljednjih godina svi nešto za taj dan drže za rukice, guguću si, idu ne večrice… Jer nikad nema toliko ljubavi kao taj dan. A ljubav nije da se slavi samo taj jedan dan u godini. Jer, što ti netko ima taj dan iskazivati ljubav ako to ne radi tijekom cijele godine. I što te ima voditi za ručicu samo tad ako to ne radi inače. Tako da se iskazivanje ljubavi na Valetinovo pretvorilo ne u praznikl ljubavi, nego u iščekivanje što će tko dobiti i pokloniti, pretvorilo se u tešku komercijalu.
Nazvala bih to nekako prostitucijom ljubavi, ali očito ću biti krivo shvaćena. Čini mi se nekako da na taj dan malo ljudi uopće razmišljaju o ljubavi kao takvoj, već o tome koliko je netko s kim su spreman potrošiti na njih ili obrnuto. O pravoj, iskrenoj i istinskoj ljubavi, čini mi se, tog dana razmišljaju samo oni koji je u tom trenutku nemaju, oni koji su solo. Oni se nekako na taj «sveti dan» povuku u sebe, među svoja četiri zida i jedini razmišljaju kako nemaju ono što imaju drugi. I ukurčeni, tužni i sjetni zavide onima koji negdje vani slave… Slave što?
Ljubav je nešto što se slavi svaki dan. I iskreni osmjeh, topli pogled i sitnica kojom uveseliš svog partnera ili on tebe je blagdan ljubavi. Zaspati s nekim zagrljen i probuditi se u njegovu zagrljaju je i te kako slavlje ljubavi. Kao i kad se dvije osobe bez prevelikog filozofiranja i prevelikih riječi razumije. Biti na istoj valnoj duljini s nekim, znati sve njegove mane i vrline, poštivati te mane, to je isto ljubav i praznik ljubavi. Tijekom seksa misliti kako udovoljiti partneru, a ne biti sebičan, isto je praznik ljubavi.
U biti, praznik ljubavi je gomila sitnica koje spojene u jednu cjelinu čine zajedništvo dvoje ljudi. A to je ono kad te ne smeta što baca čarape na sve strane po sobi, kad ti je simpatično to što nesavršeno savršen, kad ti se netko sviđa i kad je neraspoložen…
Na Valetinovo, danu ljubavi, zapravo, o ljubavi najviše razmišljaju oni koji soliraju. Apsurdno, ali istinito. Jedino oni razmišljaju o tome što bi htjeli imati ili ono što su propustili. I jedino oni istinski pate i proživljavaju ljubav koju nemaju. Možda upravo zato što je nemaju istinski cijene tu neimaštinu nečega tako vrijednog što oni koji imaju i ne znaju koliko treba cijeniti to što imaju.
Uostalom, što je danas «prava» ljubav? Privid ili čisto navika da si s nekim, eto, čisto da nisi sam.
Prava, istinska ljubav je i kad poštuješ prijatelje, kad ih imaš – one prave za koje bi sve napravio, kao i oni za tebe. Ljubav je i ona koju osjećaš prema roditeljima… A zaljubljenost? Zaljubljenost je prolazna stvar i u osobu s kojom si možeš se tisuću puta zaljubiti i odljubiti. Zato ljubav treba razlikovati od zaljubljenosti. Ratlika je u tome što je ljubav postojanija, trajnija i neki viši stupanj od te prve faze zaljubljenosti. Ali ne da mi se više filozofirati o tome jer sama sebi idem na živce. Koji klinac se uopće zamaram oko nečega što mi je nedostižno.
Valentinovo ću provesti igrajući igrice za kompjuterom, jer mi se povraća više od sladunjavih filmova kojim me filaju domaće televizije. To su samo bajke koje puše emotivci, pa i ja. Onda te još dodatno sjebu da se osjećaš još usamljenije nego i što misliš da jesi. Dođe mi nabaviti psa ili mačku, čisto da me netko zavoli, da mogu i ja reći da mi se netko raduje. Ali kad bolje promislim, meni su i ribice pokrepale jer sam ih zaboravila nahraniti. Nekim ljudima jednostavno nije suđeno, meni bi i tamagoći krepao. Zato sam odlučila biti malo zaljubljena u samu sebe i napokon početi misliti o sebi. Počet ću se više cijeniti i poštovati, brinuti se za sebe, a manje za druge. Jer odlučiti voljeti sebe je isto razlog za proslaviti dan zaljubljenih.

Ne volim vjenčanja i sprovode. Još od malih nogu imam averziju i prema jednome i drugome. Od sprovoda me hvata tiha jeza, a vjenčanja su mi prisjela već u četvrtoj godini kad se ženio od staraca rođak. Prvo su mi uvalili da nosim prstenje na jastučiću koje mi je, kad sam se spotakla o tepih, razletjelo po crkvi, a onda su mi raspotezali obraze baleći me i ljubeći kako sam smišna i slatka. Pa su me razvlačile tetke po plesnom podiju, a onda sam neprimjetno oko ponoći oblizala čašu šampanjca i zaspala na neudobnoj hotelskoj stolici. Kad sam se probudila, povraćala sam i vrtjelo mi se u glavi.
Prošle subote mi se udala frendica snobica i morala sam ići na taj spektakl. Najveći problem bio je što obući na snobovsko vjenčanje. Kad sam i to riješila, bilo mi je lakše, ali bio mi je bed što ću morati sama ići. Cijelo društvo je došlo s muževima, ženama, dječurlijom, a jedino ja sam trebala biti solo igrač. Na pozivnici fino piše: Mare&pratitelj. A kako kod Mare nema toga end, a pogotovu pratitelj, mislila sam pozvati frenda da ide sa mnom. Ali na kraju sam odustala od toga jer bi ionako svi znali da je taj pratitelj teški lažnjak, pa čemu onda komplicirati. Spicila sam se, duboko udahnula i krenula otpratiti i jednu od posljednih frendica sa statusom not merid pred oltar.
Nakon dosadnog obreda kojega je pop produžio do besvjesti, u kojemu ionako sve završava sa DA i na kojemu redovito nitko nema primjedbi, otišli smo na večeru u najbolji restoran u gradu. Sve je bilo tip-top, kao po špagu, točno kako na vjenčanjima iz Dinastije treba biti. Gradske ugledne face među kojima je bilo i onih iz svih područja javnog života, napirlitane šminkerice... Mladenku Vesnu svi su ishvalili na odabiru vjenčanice, vela, buketa, odabira prstenja od bijelog zlata i sličnih gluposti... I kad smo se svi izredali na čestitanju, pošteno se izgrlili i izljubili, potražili smo pomno odabrane pairiće na kojima su zlatnim slovima ispisana naša imena. Ispalo je nekako da su fino posložili ekipu kako će sjedati, no mog imena među Vesninom i mojom ekipom nije bilo. Vesnin, sada već zakoniti, poveo me da sjednem za stol među svoje društvo. Trebala sam sjediti između Tome i Mate. Nije mi se baš svidjela ideja, ali... što se može, želju mladenaca treba poštovati.
Tome i Mate su se dovikivali preko mog tanjura, tu i tamo bi nešto upitali, a ja bih kratko odgovorila.
- A nedilje ti, Mare, jel se tako zoveš, što si tako mutava? Pa izija te vrag, nit ideš, nit piješ nit govoriš, rekao mi je Mate i lagano me klepnuo po leđima.
Pokušala sam objasniti da sam pojela predjelo i koktel od škampi.
- Škampi? A ko se od toga može naist. Sir, pršut ajde, to je za početak, ali janjetinu ko će to dočekat!?, više za sebe negoli za mene je pitao Tome.
Došla je i ta janjetina na red, ali nekako sporo. Do tada sam se već skompala s njima dvojicom. U vrlo kratkom vremenu, između juhe, rižota i ostalih miješanih morsko-mesnih kombinacija, pa do janjetine, doznala sam sve o njima. Tome je razvedeni pomorac koji pola godine plovi, a ostalu polovicu sjedi ispred Gine i bari komade. Tu i tamo, kad mu sve dopizdi, ukrca se na brod i otplovi na Kornate. Tamo je našao svoj mir.
- Što misliš o nudizmu?, pitao me.
- To mi je ok, ali kad nema poznatih oko mene. Ne volim da mi komentiraju celulit i da mi zagledaju u cice, rekla sam.
- A što vam je to nudizam, pitao nas je Mate, inače pitur. Kad mu je Tome objasnio, ovaj je dubokoumno komentirao:
- A sriću ti vrag odnija Mate. Zato ti ideš na Kornate. Pa tamo gledaš gole ženske. A mene ne vodiš jer bi dovatija koju odma. Ma nek se one kupaju gole, ali ne bi ja takvu ženija, da me platiš. Lipo se izluftat na takima, ali ko bi takvu u selo doveja?
Tome je sam slegnuo ramenima. A pitur Mate nas je nastavio i dalje nasmijavati svojim pričama o ženama za selo i ženama za grad. U trenutku sam se uhvatila kako se sama sebi smijem. Zapitala sam se kako je Mate uopće zalutao na tako jedan nobl gradski pir na kojemu je sve uglađeno: pomno izabrana glazba, svaki detalj... A onda sam shvatila da se ponoć već bliži i da se gotovo svi svatovi dosađuju uz evergreene, rock i dance glazbu. Svi nešto densaju u mjestu popraćeni mlakom atmosferom benda. I svima je kao super, svi se dobro zabavljaju.
Onda je Mate otišao do mladenaca i pričao s mladoženjom. U međuvremenu je došla janjetina na red i sva fina gospoda su na sirotu janjad navalili ko vukovi. U tom trenutku bend je, kad je jelo bilo pri kraju raspičio: Koga čega janjetine, komu čemu meni.
NA podiju je nastao delirij! Od komorne atmosfere, sve se pretvorilo u raspašoj. Nakon toga je bend okrenuo ploču i zapjevao Milo moje. Plesalo je i staro i mlado. I na "Moj Ivane" i na "Vjetre s Dinare" i na "Grdovići ribari" i na "Zovem te ja" i na "Otvor žen kapiju" i "Ravnicu"... Tako je sve pošlo u pičku materinu i nobl pir se pretvorio u pravi dernek. I svi su bili sretni i zadovoljni. Shvatila sam da smo mi takav narod, da nas uoće nije briga ni tko je na vlasti ni di sve ovo vodi. Glavno je da ima đanđe i domaće glazbe. Jebeš kruh, nama triba janjetine i igara.
- A je li, Mare, zašto se ti nisi udala?, pitao me već pijani Mate. – Pa imaš ti lipih godinica, u mom selu si već stara cura. Eto, ja te, recimo, ne bi ženija.
- A ne bi se ni ja udala za tebe moj Mate, rekla sam mu na što se ovaj iščuđavao. Da ga sad ne uvrijedim, objasnila sam mu da sam s godinama postala previše izbirljiva, ali da se ne osjećam staro. Jest da mi je dosadno otkad sam među rijetkima iz ekipe koje nisu našle muža. A jebiga kad sponzoruša nisam, ono što bi ja neće mene. A i imam neku averziju prema tom papiru na kojemu se moraš potpisati za cijeli život. Osim toga, nisam baš umiljata zvjerkica koju je lako trpjeti.
- Ako se ne udaš do tridesetpete, eto ja ću te oženit, da ne propadneš, ubacio se Tome u spiku.
Nasmijala sam se i dogovor je pao. A onda, kad sam bolje promislila, shvatila sam koliko je to sve jadno. Tipovi su me stvarno počeli svrstavati u "gornji dom", među one stare, beznadežne slučajeve. Strava. Dobro što me nisu još počeli i sažalijevati, a kako su počeli, moglo je i završiti tako. Zato sam se fino odlučila naplesati i popiti.
Kad je došao red na hvatanje buketa, među onim curicama od rodbine je nastao metež, jer, je li, stvar je prestiža uhvatiti tih par cvjetova – znak da je na koja ga je uhvatila sljedeća na redu. Nije mi padalo na pamet, kao nikad do tada, hvatati buket. I ovog puta je bilo natezanja, ali da se Vesna ne naljuti, stala sam u zadnji red i prekrižila ruke na leđima. Buket mi je pao ravno na glavu, a neka me klinka laktareći se s drugima pogodila ravno ispod oka i ponosno bez isprike uhvatila vrištati. Prebrojala sam sve zvjezdice, da ne kažem kako mi je sve pomodrilo kao da sam bila u boksačkom ringu. Prestara sam ja za ta sranja, još bih razumjela da sam dobila lakat u oko da sam htjela taj jebeni buket.
Oteklina ispod oka mi je bila dobar izgovor da se s tog vjenčanja izvučem prije nego što treba i otiđem u krpe.
S tog sam vjenčanja došla s nekoliko zaključaka. Prvi je da mi, ma koliko se trudili i tvrdili da nismo, jesmo janjetina-narod. Drugi je da nismo ono što mi mislimo da jesmo, nego ono kako nas drugi doživljavaju, a treći je da uvijek najebem, ni kriva ni dužna, protiv svoje volje. Zato, poučena iskustvima od tog vjenčanja, večeras idem s Tomom i Matom, ja – stara cura, na janjetinu i domaće crno vino. Jedino se nadam da neću najebat i da mi neće srušiti mit o tome kako sam ja već godinama u najboljim godinama.