Prošli tjedan me uhvatila gripa za popizdit. Nakon što sam tri dana ležala kao zadnja krepalina u krevetu i ispovraćala i dušu, blijeda kao krpa, odlučila sam se počastiti tretmanom kod kozmetičarke. Čupanje dlačurina bilo je bolno kao i uvijek, kvarcanje (čisto da po svijetu ne idem blijeda kao krpa nakon bolesti) klasika, ali uređivanje stopala bilo je pravi melem za moje visokim petama izmorene nožice. Fendica koja me obožava živcirati SMS-ovima tipa "di si?" mi isto nije pokvarila ugođaj. Osjećajući se kao tipični proizvod trulog američkog kapitalističkog društva, odgovorila sam joj kao da sam Bridget Jones:
- Evo me kod kozmetičarke koja mi masira stopala, pijem čaj i čitam Cosmo.
U tom trenutku sam se zaista i osjećala kao glumica u nekom sladunjavom američkom filmu u kojemu su svi lijepi i slatki, bezbrižni i nasmijani, s hepiendom na kraju filma. Zato me i razveselio frendov poziv da idemo proslaviti rođendan kod njega doma – standardna ekipica koja se oblokavala ovog ljeta i svaki dan slavila dolazak nove zore. Ali kako to obično i biva, jer ne živimo na Menhetnu nego u Zadru, umjesto hepienda na kraju dana, dočekala nas je prava drama. Naravno, na partiju koji je više sličio na tipičnu balkansku zabavu na kojoj nije bilo kavijara, šampanjca i dimljenog lososa nego prepune pepeljare, ćevapi, pljeskavice i radnička piva, započela je diskusija s jednim od sudionika ove priče zašto ne želi društvo upoznati s curom s kojom je u vezi već dvije i pol godine.
- Stvarno si konjusina i govedo. Sa Željkom si toliko vremena i ne želiš je upoznati s nama, rekao je Šime.
- Moja Željka je poštena cura sa sela i poslije napornog radnog dana jedne medicinske sestre joj je misto doma a ne s vama, rekao je Ive.
- Ma ja to ne razumin i gotovo. Oko toga smo se svađali tisuću puta i ja stojim pri svome, ti si kreten i govedo i nisi je zaslužio. Ne daš joj s prijateljicama na kavu, u Gotham, Shark..., a ti s nama lumpuješ po cile noći. Da sam ja na njezinom mistu, odjeba bi te ka kantu i još bi te naprdija nogom u guzicu. Ti si konzervativna seljačina i to ti je to stari moj, nastavio je Šime.
Pokušala sam se, kao žena uključiti u priču i izreći svoj stav, ali nisu me jebali ni pet posto. Iako Željku ne znam, bilo mi ju je žao. Ma znam da je Ive OK momak, tvrdih konzervativnih stavova, ali toliko, e to nisam znala. Pomalo sam i suosjećala s tom Željkom, ali kako se rasprava produljila do malo dulje u noć, shvatila sam da je to njen izbor jer joj je Ive rekao odmah na početku veze:
- S jedne strane su ti kurvetine koje izlaze svaku večer i bubaju se sve u šesnaest, a s druge sam ti ja pa ti biraj.
Željka je, očito, odabrala njega. Dobije sve što joj treba, od love, cipela, garderobe, mobitela, večere uz svijeće za dvoje... I to je očito ono što je izabrala, zlatni kavez, jer drugačije ne zna. Ive, zadrti bodul ne razumije što žensko ima radit u diskoteci s frendicama ili kod kozmetičarke.
- Mare, svaka čast tebi, ali da si ti moja ja bi te ostavio isti sekund. Aj reci ti meni koji kurac žena triba radit u solariju? Ma posla bi je u tri pičke materine da mi reče da ide u solarij. Je li moja baba išla u solarij i lakirat nokte?
- A jesi majmun, Bog te ubio! Pa kad je tvoja baba bila mlada solarija nije ni bilo! Pitao bi je sad da ima 20 godina i da je živa, popizdio je Šime. – Kretenu da nebili bio kreten!
- Ove žene stvarno nisu normalne. Koji kurac ne razmišljaju o motiki, a ne o solariju. Da motiku ostaviš isprid Gothama, niko je ne bi ukra!, ražestio se Ive dodajući kako je većina žena danas nesuvisla jer se udaje s 19 jer zatrudne a ne možeš im istovremeno ostaviti peglu i dijete jer će sigurno jedno od to dvoje sjebat. Zato bi on zabrano i kozmetičke salone, solarije, diskoteke za žene, a dobro da još nije spomenuo kako bi trebale nositi feredžu, barem one "poštene".
- Dobro Ive, ja sam po tebi nenormalna jer idem kod kozmetičarke i u solarij, što bojam kosu i šminkam se. I tebi je to nenormalno. A ja sam ovo ljeto vikendom u bodulima čistila zahode iza stranaca u apartmanima, a kad bi u vlaje išla, s didom sam okopavala vinograd, rekla sam.
- Tako i triba, nadodao je Ive.
- Dobro, a po toj tvojoj teoriji o poštenim i nepoštenim ženama, što je s onima koje koje idu u solarij, ali i kopaju po vinogradu? To ti je isto kao kad dođem u bodule pa me pitaju di si vlajino, a kad dođem u vlaje pitaju me di si bodulice. Pa da ga jebeš, uvik najebem. Onda ja lipo, kao i svi u Zadru kažem da sam iz Zadra i gotovo. Jer sam ni tamo ni ovamo.
- Ma dobro Mare, ti si posebna sorta, ti si totalni vanzemaljac. Ni Valjina ni Bodulica, ni poštena ni nepoštena, vrag bi zna di tebe svrstat. Niti si žensko kako Bog zapovida, na kraju je zaključio Ive kad nije mogao objasniti kako se solarij i motika mogu pomiriti.
Eto ti na, na kraju sam, uza svu Šiminu podršku ispala nežensko. Zamislila sam se malo gdje onda uopće spadam i gdje sve to skupa vodi. Čovječe, postali smo liberalnija zemlja od Nizozemske jer imamo gradonačelnike i predsjednike svakojakih seksualnih sklonosti, a pojedinci nam još žive u srednjem vijeku. Da je takvih pun grad to sam znala i ranije, ali da nisam žensko to sam tek saznala neku večer.
- Ma znaš što Ive, jebe mi se za sve. Tko hoće neka živi u kakvom god hoće kavezu, neka se jebe svatko s kim god hoće, neka svatko živi za sebe, a jesam li ja žensko ili nisam to je moja stvar. I moje se motike i solarija ne dirajte. Neka Željke tamo di je, ali meni je veći gušt sad vas slušat kako se svađate oko pizdarija nego sjediti doma.
- Ma imaš pravo, ionako nećemo ništa prominit. Živimo u demokratskoj zemlji pa neka svatko bira – solarij ili motiku, a može i oboje. Daj još jednu radničku pa ajmo lipo svi skupa doma leć, rekao je Šime.