Hvala kurcu, prošlo je i to Valentinovo na koje sam alergična. Općenito, alergična sam na ta potrošačka sranja gdje ljudi bjesomučno troše. Navodno po restoranima nije bilo mjesta za večerati jer su svi u subotu bili na «romantičnim» večerama. A i napravila sam poslije posla u subotu đir gradom čisto iz kurioziteta, da vidim sve te silno zaljubljene s namještenim osmjehom, ponosne što su se izdarivali.
Prijateljica i ja smo u društvu frendova (znam, reći ćete, zavist puca u nama, tko nam je kriv kad nas nitko ne jebe ni dva posto) sjele na kavu na vrlo prometno mjesto i promatrale špicu. I zaključile da super trebe hodaju s bezveznim likovima i obrnuto. Vidiš ženu, komad i po, ušminkana, dotjerana, sve pet – reprezentatitvan zd primjerak kako za ručicu vodi nekog bezveze lika, šunjavog i nikakvog. A frend Jole komentira:
- Ma iz kojeg je kontejnera ovog pokupila?! Žena ima nogu do poda, savršenu guzu, cicu zapet, a šulja se po gradu s frajerom za glavu nižim od sebe. A pogledaj mu robicu, šminkica iz ranih devedesetih. Crna stretch majčica iz koje je ispalo salo, kožnjak do koljena i friz ala Cro cop, bljak!
I stvarno, kad bolje pogledaš, što tip-top zd-plavuša radi s takvim likom. Još kad mu lančinu oko vrata vidim i špicerice, nekako me hvata povraćanje. A onda smo shvatili da je to onaj lik koji ima svoj kafić i sportski auto s turbo-nečim. Zbrojali dva i dva i došli do zaključka kako je žena fino «unovčila» izgled. Uvijek je bila šminkerica, ali markice je na njoj sad malo teže pobrojati.
Isto tako smo vidjeli, u moru ljudi kako šeće Kalelargom bogatu tatinu mezimicu, onako podeblju i bubuljičavu s frajerom za kojim bi se svaka žena okrenula. I tu je matematika napravila svoje. Samo, sva sreća da žena ima mjeru i ne uteže se u tesnu kožu ko Todorićka tako da joj sarme ispadaju na sve strane. I onda pročitaš u ženskim časopisima kako je bila krasno i elegantno odjevena na xy partyiju na kojemu se skupila «krema» metropole. To mi nikad nije bilo jasno, kako žena od 120 kila, utegnuta da joj sve ispada na sve strane, a tisuće eura vrijedna garderobica s potpisom samo što ne popuca po šavovima i van šavova može biti elegantna?! No dobro, valjda i ja pretjerujem i čangrizam prekovremeno, jer je bitno čiji si. Lova, očito, može kupiti i markice i eleganciju i novinare.
Frendica je neko vrijeme radila kao novinarka. Što u ovom gradu zaista nije teško biti jer novinara ima kao pljeve. Pa smo postali grad s najviše novinara u državi, što dokazuju i ovi moji memoari – da svaka budala može imati svoje mjesto u novinama, pa tako i ja svake subote. No, poanta ovog dijela priče nije u tome, nego u mojoj frendici. Mlada i nadobudna, kako to obično i biva kad tek uđeš u dvadesete, dobila je zadatak napisati nešto o visokopozicioniranom političaru. I dotični je odgađao i odgađao sastanak s njom, da bi joj na kraju ponudio vikend van granica županije. Kad nije pristala na to, uletio je s pričom o večeri. A kad si mlad, onda si i naivan, jer to ne može jedno bez drugog, ona je na kraju pristala na tu večeru na kojoj je mislila obaviti posao. I šokirana, sutradan pričala uredniku kako joj je ovaj bez imalo srama uvaljivao.
- A što se čudiš, to je općepoznata stvar za njega. Igra na tu kartu odvuć svaku novinarku u krevet, pa kod koga uspije-uspije.
Ova je odustala od novinarstva, ali je poslije po novinama često viđala potpise nekih «kolegica» pod tekstovima s dotičnim. Pa je fino zaključila da uvriježeno mišljenje da novinarke i nisu baš nešto moralne osobe tu i tamo ima smisla. A tog smo tipa srele to jutro i s prezirom ju je pogledao. Onda smo se nasmijale, jer očito je kako je ispao budala u tom slučaju s njom. Odnosno, njegovim očima gledano, ona je propustila šansu za «napredovanje u poslu».
- Ma jebo ti to sve, ajmo u šoping u Trgovinski, idemo same sebe razveseliti za Valentinovo, rekla mi je smijući se zgodama i nezgodama iz svog «burnog» novinarskog života.
Prosurfale smo dućanima u kojima su još uvijek astronomska sniženja. Ona je našla nekoliko haljinica za Gotham partyije, a ja moram na neko vjenčanje pa sam si uzela roza haljinicu ala sarah Jessica Parker. Još da nađem odgovarajuće balerinke i ružu za kosu i super. Prodavačica me blijedo pogledala što sam se zapalila za haljinu koju nitko nije htio ni pogledati, jer naravno, ne spada u šminkersku klasu tipa «sve-smo-iste-po-Kalelargi», ali meni je bila toliko simpatična da joj nisam mogla odoljeti.
- Stara, opet ćeš ispad izrod. Smijat će ti se svi, a znaš da će bit šminkeraja na vjenčanju, ali baš ti dobro stoji, rekla mi je frendica.
Moram priznati da sam se utrenutku i sama mislila hoću li je uzeti ili ne i što će ljudi reći kad me vide u tome. Pretpostavljam da će biti raznoraznih komentara, ali baš me briga. Glavno mi je da sam ja zadovoljna, za razliku od većine kojima je bitnije što će drugi reći. Ja se u tome osjećam OK, a ostali me ne zanimaju. Kao što, pretpostavljam, one komade koji su uhvatili zgodne frajere na račun tatinog takulina, ne zanima što će drugi reći. Tako da smo sad jedan:jedan.
Popile smo još jednu kavicu i kad već trošimo lovu, odlučile se počastiti i novim donjim rubljem. Standardno, pale su tangice u pastelnim bojama i rođendanski poklon za frenda – tigraste tange. E, to će biti tulum prva liga. Jolini tulumi su uvijek puni smijeha i alkohola. Još ćemo ga natjerati pred svima da isproba naš poklon i izvede striptiz. Kad može plejbojeva zečica, može i on. Nego sva sreća što će na tom tulumu biti ekipa koja se dobro poznaje, jer da nije, sigurno bi se sutra svašta pričalo po gradu. Ovako sve ostaje između četiri zida, što bi se reklo u obitelji. Da je drugačije, sutra od priča i pričica ne bi smjeli u grad na kavu a da se ne priča «o čudnim sklonostima» aktera priče. A đir je samo u dobroj zajebanciji i ništa više. Ali ajde ti to objasni. Zato je bitno dobro poznavati ekipu s kojom se družiš, jer u suprotnom… najebeš ko žuti.