srijeda, 15.06.2011.
MOJ UNUTARNJI SVIJET
Zivim... da li zivim i sto to u mome slucaju znaci? Spavati, hraniti se, disati. Ima ljudi oko mene, obitelj, tkzv. prijatelji, poslovni suradnici, susjedi i mnostvo poznanika. Mobitel mi zvoni nebrojeno puta na dan. Svi nesto zele popricati, trebaju me ili zele podijeliti nesto sa mnom. Mnogi bi rekli: "Blago tebi, imas ljude oko sebe i ispunjen zivot". Jos se nije pojavila osoba u mome zivotu koja bi mi u ocima vidjela sasvim jednu drugaciju stvarnost. Da li su osobe cak i one koje smatraju da su mi bliske totalno plitke i nemaju osjecaj za ljudske duse ili sam ja navukao masku te stvorio oko sebe polje koje nitko ne moze probiti? U stvari cijeli zivot sam prolazio sam i nitko nije usao u taj moj svijet koji zelim ponekad podijeliti sa nekim meni dragim te ga upoznati sa svojim razmisljanjima, ljubavima, interesima i dr.... U njihovom svijetu dozivljavam prevaru, izdaju, lazi i neiskrenost na svakom koraku. Da li grijesim sto ne reagiram i borim se protiv toga? Da li je to kukavicluk ili ravnodusnost prema tome vanjskom svijetu? U mome svijetu toga nema. Navikao sam godinama na taj moj samotni svijet i nekako se dobro osjecam u njemu. Masta??? Mozda.... Da li je grijeh nadati se da cu sresti pravu osobu koja ce me dozivjeti onakovim kakav jesam bez rezerve? Koja pogleda u oci te ne ocjenjuje prvo grubu vanjstinu sastavljenu kao iz nekog losega filma o mafijaskim razbijacima i ubojicama. Vanjski (njihov) svijet prvo ocjenjuje po fizickom izgledu. Postovanje zasluzujes ako si opasan i opak. Fuuuj! Ja sam osoba i to mi nitko ne moze oteti. I moj svijet ima nedostataka. Nema nikoga da podijelim ljubav, njeznost i razumijevanje. Ne mislim toliko na fizicku privlacnost jer je i ona relativan pojam. Da li sam svoj mali nedodirljivi dio svemira napravio zbog razocaranja u vanjski svijet ili sam prokleti egoist? Znam sto mi nedostaje, a ceznja za tim mi razdire utrobu jer znam da postoji negdje, a vrijeme curi kao pjescani sat.
MAOR
