četvrtak, 30.08.2007.
DOVIĐENJA PUKI
Evo ZG! Kiša, loše vrijeme. Odmah zasipan nekim informacijama i „obavezama” gledam kroz ljude, vidim miču usnicama, ali tona nema! Jebe mi se za njihove svakodnevne probleme i priče što sam ih čuo već stotine puta. Danas me nazvao frend i rekao mi da dođem na sprovod čovjeku sa kojim sam bio nerazdvojan i kojemu sam povjerio život u ruke u ratu. Što mi se desilo? Nisam osjetio iznenađenje, šok, nevjericu što je otišao. Čak ni tugu niti žalost. Dešava se to već duže. Iznenadim se kada sretnem nekoga iz „tih” vremena, a on živ i čak mu je dobro. Sa Pukijem sam prošao mnogo toga da bi se uz logorsku vatru dalo danima pričati. Eto...pokapaju ga, a ja ni na sprovod nisam otišao. Odao sam mu poštovanje i oprostio se od njega kako bi i on to želio. Inače ne pijem ali sam uzeo litru rakije (što je on inače pio) pištolj koji mi je poklonio i odvezao se „bogu iza nogu” u neku šumetinu. Sličnu onoj gdje smo jednom upali u zasjedu, a izvukli se živi i čak su nam obećali dati „komad željeza što se na uniformi nosi”. Na svaki popijeni moj gutljaj rakije jedan gutljaj sam prosuo na zemlju. Znam... iako ga pokapaju na Mirogoju uz vojne počasti da će stara baraba naći put do mene u toj šumi i usrkati svaku kap koju sam njemu „dao”. Jednom nas je jedan teško ranjeni suborac molio da mu zviznemo metak u čelo jer nije imao šanse da preživi. Rekao je „Bolje da me metkom isprati onaj koga poznajem, a ne da umrem od pederske granate za koju ne znam ni tko je ispalio”. Mislili smo da ćemo ga uspijeti „održati” dok ne dođe sanitet. Ali je umro i mi mu nismo ispunili želju. Mnogo puta sam razmišljao o njemu i stvarno je bio u pravu. Kada sam popio pola rakije, a pola „napio” Pukija, izvadio sam njegovu sliku u uniformi kako stoji naslonjen na neki zid sa falovkom u jednoj ruci i zbrojevkom u drugoj uz njegov nacereni kurvanjski osmijeh. Pričvrstio sam fotografiju za neku granu, izvadio pištolj i gledajući ga u te njegove nasmješene caklene oči sasuo cijeli okvir u nju. Otišao sam niti jednom se ne okrenuvši, sjeo u auto i lagano kući. Osjećao sam olakšanje kao da sam ispunio želju onoga dečka koji nas je molio da ga „ispratimo”. To mi je bila jedina Pukijeva slika. Nisam tužan niti žalostan, vjerovatno to tako mora biti. Da li su osjećaji umrli u nama davno tih godina ili smo prihvatili smrt kao odlazak na kavu u kafić? A odavanje počasti onima kojih nema ili netom su otišli odajemo na neki naš način neshvatljiv „normalnim” ljudima? Eto Puki dok ja ne dođem „gore” nemoj radit sranja da te nekuda drugdje ne premjeste, jer nemaju što drugo. Umrijeti se može samo jednom, a to si već obavio.
