Proslavljeni glumac Ljuba Tadić preminuo je 28. oktobra 2005. u Beogradu u 76. godini.
Tadić je preminuo kod kuće u poslepodnevnim satima. Vreme komemoracije i sahrane biće naknadno objavljeni.
Ljuba Tadić je rođen 31. maja 1929. godine u Uroševcu. Glumu je studirao na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu.
Karijeru je počeo na sceni Narodnog pozorišta "Joakim Vujić" u Kragujevcu, a zatim prelazi u Beograd. Bio je član Beogradskog dramskog pozorišta, Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Narodnog pozorišta, a značajne uloge ostvario je i na sceni Ateljea 212.
Ljuba Tadić je jedan od glumaca koji su ostavili najdublji trag u srpskom teatru.
U Beogradskom dramskom pozorištu igrao je u predstavama koje su najavile nove, moderne tendencije u našem teatru, kao što su 'Staklena menažerija' i 'Smrt trgovačkog putnika'.
Otvorio je Atelje 212 ulogom Vladimira u predstavi 'Čekajući Godoa'.
Bio je istaknuti član Jugoslovenskog dramskog pozorišta od 1961. godine. Publika JDP-a zauvek će ga pamtiti kao Oderera u 'Prljavim rukama', Pukovnika Perišića u 'Kad su cvetale tikve', Medelja Krika u 'Sumraku', Sokrata u 'Odbrani Sokrata i smrti'.
Poslednju pozorišnu ulogu odigrao je u predstavi 'Kralj Lir' Viljema Šekspira, u režiji Tomija Janezića, koja je premijerno izvedena u martu 2005. godine na sceni Ateljea 212.
Tadić je za svoj rad nagrađen Oktobarskom nagradom Beograda 1969. godine. Sedmojulsku nagradu Srbije dobio je 1970, prvi je dobitnik glumačke nagrade “Dobričin prsten”, a za vreme bivše Jugoslavije četiri puta je nagrađen zlatnom Arenom filmskog festivala u Puli.
Ljuba Tadić je o glumi rekao:
"Glumac sam i mislim da sam društveno biće. Mislim da smo svi mi profesionalni glumci – društvena bića. Volim ovaj posao i volim sve glumce – zato što se mi igramo. Mi se u igri praznimo. Nisam sreo ni jednog glumca, pa mogu reći ni umetnika, da je prestupnik one vrste koja bi nešto mogla da se pokvari. Glumci u rukama imaju igru. Oni se igraju, a igra je jedno pražnjenje. Oni kroz igru izbace ono što im dođe, pa ostane ono čisto. Ako mi neko kaže da se ja krijem iza glume, greši: ja se krijem iza igre. Ja se ne krijem iza glume. Ne mogu da glumim u životu. To ne bi bio moralni čin."
(preuzeto iz knjige Milosava Buce Mirkovića, Ljuba Tadić Po Srbiji Sokrat, izdavač Armon iz Beograda)
Alarmantna svetska histerija glede pticjeg gripa nadvila se nad Srbijom u, za nju, najnezgodnijem trenutku: bas u casu kad valja razgovarati s mrskim Albancima o totalnoj nezavisnosti Kosova, bas sad kad Crnogorci ne odustaju o referenduma o samostalnoj drzavi, bas u okolnostima kad nam uhicenje Mladica i Karadzica opet podmecu kao uslov za eventualne pregovore o jos eventualnijem prikljucenju Evropskoj Uniji, bas nekoliko dana pre mucnih razgovora s lihvarima iz MMF – imali smo tu nesrecu da nas sjebu ptice selice, veciti srpski neprijatelji!
Velicanstveno hrabri srpski narod nepobediv u svim ratovima u kojima oficijalno nije ni ucestvovao – vec odavno navikao na prednosti sankcija, lepotu sverca i uzbudjenje golog prezivljavanja, lakse bi danas podneo totalnu nezavisnost Kosova nego sto je spreman da se suoci sa zlokobnom najavom buduce Pandemije; ovaj primalni strah od svega nepoznatog gde sad nista ne zavisi od Srba vec od Ptica, iskazao se avgusta 2000. godine kad je pomracenje sunca, sirom sveta proslavljeno kao vasariste zajebancije, Srbiju pretvorilo u zemlju-pustinju jer su se njeni gradjani, primalno uznemireni cinjenicom da im netko zaklanja izvor zivota, duboko povukli u svoje domove, spustili zavese, salone, daskama zakivali prozore i u tisini se molili da Zlo sto pre prodje. O avetinjski pustim ulicama da i ne govorimo!
Taj prefinjeni feeling uzasa od nepredvidivih cudi prirode nastavio se u Srbiji samim pomenom pticijeg gripa – sve uz mogucnost da smrtonosni virus krene na Srbina koji je genetski, nezan kao pahuljica, vrlo osetljiv na nepoznatu vrstu bolesti; medijski efektne price – da sa Dalekog istoka put nase Pravoslavne Dzamahirije stizu milioni neodgovornih ptica koje ce prvo zaraziti kokoske, petlove, pilice, curane, a potom krenuti na ljude, simbolicki se zavrsio umirujucim naslovom u “Vecernjem novostima”: “Sumnjivo sve sto leti!”.
Dezurni telefoni nadleznih inspekcija usijali su se od ljubopitljivih gradjana koji su, recimo, kupili zaklanu kokosku i onda, u pticjem transu, pozeleli da im se objasni zasto kokoska vise ne mrda i otkud na njoj tragovi krvi, da je neko mozda nehotice nije ubio? Sve je veci broj politicki korektnih pojedinaca koji Sluzbama dojavljuju tko od komsija u stanu drzi papagaja ili kanarinca – ziva legla zaraze, pitajuci sta Drzava namerava da preduzme glede neodgovornih vlasnika ovih Sumnjivih Ptica? Mnogi penzioneri koji nikako da nadju smisao zivota jos od onih dana kad su u redu za jestivo ulje stajali od cetiri ujutro do osam uvece – danas su zivnuli: obilaze sume, parkove, veru se po drvecu i zavlace po zbunju, tragajuci za mrtvim pticama ili, ako imaju srece, za labudovima koji su suicidalno nastrojeni.
Strah od piletine (hrvatski: ciketine) koja se ovde – izgleda – smatra pticom bez obzira sto sa letenjem nije u ljubavi, sveden je na trenutke nepojamnog straha od pilece pastete ili, daleko bilo, od pileceg parizera! Oprezan je Srbin u ovim vanrednim situacijama, narocito kad u ovdasnjim paranormalnim magazinima za primenjeno ludilo procita da je pticji grip “osveta piramida” ili da je opasan virus “izasao iz CIA laboratorija”, sto je u politickom okruzenju ovdasnje akutne paranoje pravi melem za ranu.
Nikako, razume se, nije slucajno da su tragovi pticjeg gripa pronadjeni u bliskom okruzenju Srbije: Turska nam je, tako reci, na dohvatu turisticke ruke; pravoslavna Grcka logican je cilj neprijatelja koji pokusavaju da se preko pticje religije dokopaju Srbije; Makedonija je dokaz da vise nista nije slucajno, a tek Rumunija – s kojom se granicimo – sta zna ptica gd e je granica? U kolopletu evidentne Svetske Zavere Protiv Srba, pticji grip je samo jedan od nacina da nam se doskoci, da nas zaustave bas kad smo krenuli u Evropu, da pomognu Albance, Bosance, Hrvate – kad vec ne mogu oruzjem, jer smo tu najjaci, da nas sjebu pticurinama koje su ovdasnjem nacionalnom bicu uvek isle na onu stvar, jer, kakav je to pticiji zivot bez ognjista, selis se na jug a potom na sever, provedes zivot u putovanju, a nemas svoju Pticju SAO u kojoj bi se skrasio pod politickim stegom dr Kostunice, coveka koji je sovu prihvatio kao svog najboljeg prijatelja!
U medjuvremenu, sto je sigurno – sigurno je, iz apoteka je nestao lek “tamiflu” koji, navodno, leci pticji grip ili vec nesto vezano za seksualni odnos s letecom zivotinjom; oglasili su se i ovdasnji lekari koji apeluju na kupce da ne piju “tamiflu” dok se ne pojave simptomi, jer nije rec o vakcini, vec o leku koji deluje tek kad se bolest uspostavi! Ne vredi nista, naravno: Srbin koji se nagutao “tamiflu” pilula, sad sedi na vrhu neke zgrade i, vec ga vidim, vabi ptice da ga ujedaju, dobacujuci im “Mozete za kurac da me uhvatite!”.
S takvim narodom koji ne zna sta je strasnija posast: da li pomracenje sunca ili pticji grip – Srbija ovih dana, bez velikog uspeha, pokusava da stane na noge; naslov iz usplahirenih “Vecernjih novosti” (“Svi motre”) vratio nas je u 1948. kad su Staljinove pristalice bile politicki popularne kao danasnje cavke, gavranovi, vrapci, golubovi, sokolovi, orlovi, galebovi, laste ili rode – sve neprijatelj do neprijatelja, belosvetsko pernato zlo koje se srucilo na nasu neduznu domovinu!
U zemlji u kojoj – zahvaljujuci pticjem gripu - svaki golub izgleda kao slon, imacemo cast da otkrijemo da je sva ova guzva smisljena kako bi se The Serbs mentalno destabilizovali i digli ruke pred zahtevima Medjunarodne Pticje Zajednice! Kletva piramida – nego sta! CIA virus – naravno! Sve je nama Srbima odavno jasno: samo nikako da otkrijemo zasto ptice ne napadaju Hrvate? Ili je, naravno, opet u pitanju interesni dosluh, nedokuciv narodu koji se s razlogom plasi pomracenja pravoslavnog sunca?
Američki reditelj Džim Džarmuš izjavio je da ne razume “nacionalističke stavove” Emira Kusturice i opisujući ga “velikim sineastom”, “negira i sam sebe”, “negirajući svoje poreklo” iz BiH.
“Jeste da smo Kusturica i ja, budući da smo istih godina, pa sličnog pogleda na svet filma, na jednakim ‘valovima’, ako tako mogu reći? Međutim, meni se njegovi nacionalistički stavovi ne dopadaju, nerazumljivi su mi”, rekao je Džarmuš u Parizu, u intervjuu za DOP magazin.
“Kako može biti protiv vlastitog naroda? Negirajući svoju zajednicu, poreklo i korene, negira sam sebe!”, rekao je Džarmuš za Kusturicu, koji poslednjih godina živi i radi u Srbiji, a ove godine bio je predsednik žirija Kanskog festivala.
Džarmuš je ocenio i da je Kusturica “veliki sineasta” i da “poseduje neograničen talenat”, te da je “sposoban i drugima priznati vrednosti”.
Džarmuš je rekao i da iskreno misli da je njegovo najnovije ostvarenje “Slomljeno cveće” (Broken Flowers) zaslužilo priznanje u Kanu i izrazio zadovoljstvo što je u tome i uspeo.
“Ako sam uradio dopadljivo delo, poput izvesnog broja drugih sineasta, ne razumem zašto neki hoće, još uvek, negirati tu istinu? Činjenica je da je film prvi u gotovo svim evropskim,"box officeima"!, rekao je Džarmuš.
Osnovan krajem osamdesetih, Darkwood Dub je prošao kroz mnoge metamorfoze tokom godina, da bi, po mišljenju mnogih, u tom periodu osvojio status najznačajnijeg benda kod nas, a možda i u celom regionu. Devedesetih godina nastaju albumi Paramparčad, U nedogled, Trejnspoting i Elektropionir, od kojih je svaki obeležio jedan period u životu miloševićevske Srbije, kao i u životima mnogih od nas koji su rasli zajedno sa njima. Pored studijskih albuma Darkwoodi su autori muzike za razne filmove, pozorišne predstave, veb sajtove, reklame i džinglove koji su posle 2000. nastajali u studiju Elektropionir, studiju koji je grupa sama osnovala, neki i u saradnji sa kanadskom firmom za veb dizajn «Webmotions». 2001. godine grupa je održala koncert u Kosovskoj Mitrovici, prvi u tom gradu posle 12 godina, a u narednim godinama gostovali su ne samo u Srbiji i svim zemljama u regionu, već i u Engleskoj, Austriji, Poljskoj i Slovačkoj. Album Život počinje u 30-oj iz 2002. bio je naprodavaniji album godine, i prihvaćen kao novo istraživanje mogućnosti kombinovanja žive i elektronske muzike. Novi album O danima odlikuje svedenost, stilska zaokruženost i neka nova vedrina. U toku ove godine bend je imao turneju po Hrvatskoj, učestvovao na brojnim festivalima -Vibe u Beogradu, UFO festival u Osijeku, Ex-Yu rocks festival u Jablanici, MTV launch party u Rovinju, da pomenemo neke od njih. Letnji festival Belef zatvoren je projektom FFW «Treći Vavilon», projekcijom filma Ivana Šijaka uz muziku DD uživo, a posebno značajan nastup su imali u septembru na MTV Adria launch party u Ljubljani, gde su nastupili zajedno sa The Hives. Pored toga, na otvaranju Eurobasketa 2005 mogla se čuti muzika Darkwood Dub-a, a njihove veze sa drugim aspektima popularne kulture potvrđuje i novi logo, koji je uradio naš najpoznatiji dizajner Mirko Ilić. Retko cinični, ali uvek subverzivni i inteligentni, Darkwoodi su bend koji pokazuje hrabrost da istražuje, iskorači u novo, nikad se ne zadovoljavajući sigurnim i lakim rešenjima. Svaki njihov album je je novo putovanje koje se iščekuje bez nestrpljenja, jer su nas navikli da se muzika pojavljuje uvek u pravom trenutku, da taj trenutak osvetli i ostavi na njemu svoj pečat. Oni se ističu i kvalitetnom produkcijom, retkom na našoj muzičkoj sceni, kao i promišljanjem svakog detalja koji čini celinu. Meditativni i minimalistički Vučini tekstovi se mogu čitati kao poezija, i to poezija momenta, ličnog ili kolektivnog. U petak 21. oktobra Darkwood Dub će održati koncert u Sava Centru, sa početkom u 21h, posle istorije nastupa u većini drugih beogradskih prostora (Dom omladine, SKC, Hala sportova, manji klubovi, gradski trgovi), još jednom praveći iskorak u nepoznato.