U nedjelju smo proslavili rođendan od mog najmanjeg anđela koja je navršila dvije godine.Lijepo smo se proveli,bila je puna kuća,a najvažnije uspjela mi je moja prva torta.
E,a na današnji dan negdje u ovo doba već sam sjedila u frizerskom salonu sa viklerima na glavi,nestrpljiva kakva će mi biti frizura,sa mislima kako će proteči cijeli dan.
Pripreme su tekle danima,ja sam bila najsretnija na svijetu jer se udajem za meni najdražeg i jedinog muškarca na svijetu.
Kad sam se vratila sa frizure,već je u kući mojih roditelja bio čopor ljudi koji su čekali da vide mladu u bijelom.Znam da me u jednom trenu uhvatila neopisiva panika,ali sva sreća tada moj živ otac mi je prišao,zagrlio i rekao:
"Nemaš se čega bojati.Udaješ se za meni najboljeg zeta na svijetu.Ja vjerujem u vas."Sretan sam da sam doživio da vas vidim u braku."
Na žalost,za godinu dana je otišao zauvijek.
I tako u iščekivanju mladenca,mi smo se doma zabavljali.Sjećam se da sam popila dva štoka da me podignu,tj da me ohrabre.
Tada je došao i ON.Moj princ.Zbunjen i smiješan došao je pred kuću,tražio mene da krenemo,da to što prije obavimo.
U cijeloj toj gunguli dok sam ja izlazila iz kuće ,on je već sjeo u auto.
Tada su ga pitali:"A gdje ti je mlada?"On se onako smušen lupio po glavi i rekao."Pa ja sam na nju zaboravio!!"Možete li vi to vjerovati??
Dobro,uglavnom da skratim.Oženili smo se,imamo tri prekrasne curice,uspona i padova kao i mnogi drugi brakovi,volimo se,pa se malo ne volimo,ali ipak je četrnaest godina braka iza nas.
Nadam se da će ih biti bar još toliko.
Dragi moj,želim ti još jednom sretnu godišnjicu braka,volim te i vjerujem u tebe,vjerujem u nas.Pusa!