Već dva dana pokušavam smisliti što bi pametno mogla napisati i danas u mom razgovoru sa mužem dođemo na temu, ustvari on je meni postavio pitanje koje su moje radosti u životu.
Ja mu na to nisam znala odgovoriti jer sam sve svoje radosti i sitne stvari koje me vesele negdje zaključala duboko u sebi.
Naravno da su mi moja djeca največa radost,ali ovdje se sada radi upravo o meni.
Kad sam bila mlađa,puno mlađa voljela sam se klizati i rolati,voljela sam ići na zbor i na folklor,voljela sam ići u kino,pročitati dobar ljubavni roman,otiči s frendicom u grad.
I sada radim neke od tih stvari,ali to je sve tako malo i rijetko.
Volim plesati i stalno se pripremam da odem u neku školu plesa jer me fasciniraju latinoamerički plesovi,ali uvijek nađem neki izgovor da ne odem.
Željela bi pročitati bar jednu knjigu,a da je ne moram sto puta prekidati i počinjati iznova.
Znam da mi djeca uvijek posluže kao izgovor,ali nisu ona kriva nego se ja jednostavno ne znam opustiti i uživati u životu.Stalno sam u nekom grču i stalno imam neku grižnju savjesti da ako ću nešto napraviti sebi za svoju dušu da bi moglo zasmetati drugima.
Najgore je kaj sam svjesna toga da moram puno raditi na sebi,ali se ne mogu pomaknuti sa mjesta.