malnar

Hvala na dobronamjernosti (i savjetima) u vašim komentarima za glupost koju iskazujem u odnosu sa lap-topom koja me dovodi do ludila. Napisao sam zaista tri dobra teksta (barem ja tako mislim). Bilo mi je jako stalo do vašeg mišljenja, pa sam se unaprijed radovao vašim komentarima. Umjesto toga totalni fijasko. I da stvar bude bolja nisam bio kriv ja nego lap-top. Zajeb se desio unutar njegovih programa. Na kraju se sam ristartao i sad je O.K. Jebeš ti tehnološku revoluciju i 21. stoljeće u kojem čovjek ovisi o smrdanom lap-topu.

Strašno je kad te žena ostavi.
Još je strašnije ako pas pobjegne od tebe.
Ali najstrašnije je kad te odjebe tvoj lap-top.
Ostaješ potpuno sam u svom očaju i ne bi me čudilo da za par godina počnu serije samoubojstava onih koje je i lap-top ostavio.

I to je opasnost, dragi moji, trećeg milenija u kojeg smo tako radosno zakoračili. Internet omogućuje da na blogu i zadnji glupan dobije potvrdu da postoji. Ne mislim time na Vladimira Bakarića koji je nažalost imao nesretno djetinjstvo pa su mu komentari puni gnjeva. Da su mene pijani stričeki stavljali u krilo i ja bih, vjerojatno, postao političar kakav je bio Vladimir Bakarić. A bio je opasan ideolog. Sad se javlja iz mrtvih i zajebava Malnara. Dosta me je zajebavao dok je bio živ. Zbog njega moja serija "Around the Tropic World" bila je zabranjena. Jer nije dovoljno promovirala nesvrstanost i njenu politiku kojoj je Maršal Tito bio na čelu.

I to je ljepota bloga. Svima omogućuje da nađu svoje mjesto pod suncem i da se ne osjećaju sami. A to, dragi moji, ima veze s vašim egom. On se hrani iluzijama koje u obliku dobrih ili loših komentara dobivate na svoje tekstove, koje, inače, nitko nikada ne samo da ne bi objavio nego ni pročitao. Ta lažna važnost koju vam blog omogućava, hrani vaš ego i nije sasvim bezopasna. Vaš ego vas može odvesti u Narniju ili avanture Harry Pottera u kojima je zaista glupo da poginete, jer ste zaboravili okrenuti volan u zavoju. To se ne dešava herojima nego glupanima. Zato pokušajte, kad postanete svjesni ega, taj ego ubiti u sebi.
To se zove "dugi put do spoznaje".
"Kratki put do spoznaje" je da napuhnete svoj ego do takvih razmjera da on jednostavno eksplodira. To su uostalom i osnove hinajana i mahajana budizma koji je proslavio kralja Ašoku. Vrtimo se u krugu rađanja i umiranja iz kojeg nas razno razne religije žele izvesti van bajkama.

Prije dvadeset godina lutao sam kurdskim djelom Iranskog Azarbeđana u potrazi za planinama Taht-i-Sulejman. Negdje u njima rodio se Spitama Zaratustra. Grčki filozofi misle da mu je stil i jezik star barem 3500 godina, a Boyce ga smiješta u 18. stoljeće prije naše ere. Bio je prorok nove svijesti, a tu negdje u bespućima Azerbeđana rodio se princip "dobre misli"- Vohu Mano - princip vječne mudrosti. Legenda kaže da je božansko biće. Kažu da se Zaratustra, ugledavši ovaj svijet, glasno nasmijao te zdravim smijehom otjerao zle duhove. Mjesto rođenja možda je Taht, a možda Rhaga. Propovijedao je u Mediji i Iranu. U starosti ubijen je u gradu Balku. Odrekao se obitelji i zemaljskih dobara, živio i razmišljao u samoći hraneći se mlijekom i voćem. Profinjenost duha i senzibilnost omogućili su mu da promatra prirodu i ljude koje su mučili i razvlačili vladari i lokalni bogovi (skoro sam napisao - blogovi). Jednostavnost, razboritost i ljubav prema čovjeku bila su njegova obilježja. Svoje duboke misli i ideje prenosio je na ljude, ne blogom kao ja, nego svetim spisima Avestama,Gathama i Yasnama.
Avesta iz Yasne XVI - poglavlje treće kaže:

"O premudra svjetlosti, vatro vječnog života i cilju ljudskih stremljenja. Tebi nudim svoju snagu i svoje znanje, tebi u počast pjevam svoju pjesmu, tebi u slavu ljubim ženu i služim narodu Irana. Sve što imam, srce, dušu, um i snagu, Spitama Zaratustra polaže tebi pod noge i moli; o daj mi snage da ne padnem pod utjecaj lažnih duhova, demona i iluzija! Ojačaj me u borbi protiv laži, mržnje i svih obmana. O vječna svjetlosti, osvijetli put kroz tamu mraka, oholosti, zavisti i straha - i vodi me po svijetloj stazi istine."

Nisam našao Taht. Zaustavili su me ratoborni Kurdi.Vozio sam alternativnim rutama proganjam svojim vlastitim strahom u bespućima kurdskog mjesečevog pejzaža što pretvara putnika u beznačajnu stavku. Slučajno sam naletio na tvrđavu Ibn Sauda - manijačnog starca koji je u srednjem vijeku drmao bekstejđovskom politikom Europe. Iz ove vukojebine preko svojih odreda ubojica asasina odlučivao je tko će u Europi biti ubijen a tko ne. Asasin dolazi iz riječi hašašin zato jer je stari Ibn omamljivao drogom svoje ubojice. Budili su se u prostoriji izvezenoj zlatom, a prelijepe perzijanke dvorile su ih biranim jelima, vinom iz Kapadokije te hašišem i opijumom iz Mazzar-i- Sherrifa i čarasom (vrsta hašiša) sa Hindukuša. Orgije su trajale sedam dana nakon čega su se mladići budili pred Ibn Saudom koji im je objasnio da su bili u raju i da će svaki onaj koji ga bezuslovno sluša u raju i završiti. Eto i tu vidimo da se raj nudio za poslušnost ljudima onda kao što se nudi i danas. Budi poslušni vjernik, pokoran i nenametljiv, ne buni se kad otkriješ da ti je pop potrošio milodare na sex telefone ili iznajmio toplice za 20.000 kuna mjesečno, koje je dobio da u njima smjesti socijalno ugrožene, i završit ćeš u raju.
Ako se kao Malnar u "Noćnoj mori" boriš protiv obmana, zavisti i straha onda te otjeraju s OTV-a, a pitanje je kad će i sa Z1.

Baš vas zato pozivam da u subotu, u 22 h, na Z1 pogledate "Noćnu moru". Pustit ću, samo za odabrane, zen-budističku priču, u kojoj Stankec postavlja pitanje Lakiju da li zeca treba ubiti prije nego što uđe u polje pšenice ili kad izađe iz polja pšenice. Nevjerojatno je ali istinito da vi nakon pola sata gledanja zaključujete da se odgovor krije negdje u pšenici. A to je zen-budizam.
Inače izdali smo i DVD "Noćna mora" na kojem je dva sata smijeha iz razno raznih emisija.
I Kemo će sutra biti s nama. Baš me zanima vaša reakcija na zeca.

Upravo sam sjedio dva sata i napisao tekst koji je nestao u bespućima kompjuterske zbiljnosti.Kako da sada vjerujem toj spravici koje se počinjem bojati.

Ljudi, jeste li vi normalni?
Pišem otkad znam za sebe. Objavio sam i neke knjige. Pišem kolumnu u "Globusu". Kemo me nagovorio na Blog. I evo me ovdje. Koji kurac još hoćete od mene?
Dariju sam dao deset CD-ea sa sjajnim fotkama i ostalim materijalom.
I opet neki luđaci sumnjaju.
Blog nije Noćna mora, premda i ovdje ima bolesnika.
Ja ovdje pišem, onako kako smatram da trebam pisati, a ne onako kako to neki bolesnici očekuju od mene. Naravno, rijetko se javljam, jer imam vrlo malo slobodnog vremena, ali se javljam. Dva mi je teksta pojeo gladni kompjutor...
Ako ste pravi, a vidim da je to većina, onda nagovorite Darija da objavi fotke i sve ono što sam mu dao, a vi s pravom tražite.
Ja sam dao. Tražite od Darija.

"Ženidba je jedina avantura dostupna kukavicama", rekao je Volti, stari skitnica kojeg poltroni na Peščenici zovu Voltaire, iako kod nas postoji sveto uvjerenje prema kojemu je bolje imati ženu s kojom se može živjeti, negoli ženu bez koje se ne može živjeti.
Žena i sloboda omiljene su teme na Peščenici, dijelu grada u kojemu se priča o slobodi i gdje se rađaju genijalci za koje nitko ne zna. Zbog toga i postoji uvjerenje da je život tragedija za one koji osjećaju, a komedija za one koji misle.
Ja se time baš i ne slažem, jer mislim da je život za većinu ljudi kompromis između idealnog i mogućeg. Bilo kako bilo, stari cuger Ševa često ponavlja misao koja srozava filozofiju na Peščenici na jedno, a to je: "Tko jebe, taj najebe."

Našao sam malu pauzu da se direktno, sa emisije koja ide uživo, javim mojim blogerima. Frka mi je sa vremenom i ne mogu se koncentrirat. Oprostite mi, ali se moram koncentrirat na zajebanciju koja sada predstoji. Nakon Brace Cigana doći će do razgovora između Ševe i Lakija i tu očekujem puno pizdarija. Pozdrav svima

Jedina sloboda koju poznajem jest sloboda duha i akcije. A ako apsurd poništava sve moje izglede na vječnu slobodu, on mi time veliča slobodu moje akcije. To lišavanje nade i budućnosti uvećava moju potrebu za akcijom.
No, postavlja se pitanje: što znači život u takvom svijetu? Zasad ništa drugo nego ravnodušnost prema budućnosti. Vjera u smisao života predstavlja ljestvicu vrijednosti koju čovjek poštuje. Vjera u apsurd uči suprotno.
Da malo pojednostavim: Recimo da jedina prepreka, jedini promašaj u uspjehu, jest prerana smrt. Na taj način iz hrvatskog apsurda življenja izvlačim tri zaključka: svoj revolt, svoju slobodu i svoju strast. Tom igrom svijesti pretvaram u životno pravilo ono što je bilo poziv na smrt i odbacujem samoubojstvo!

"Ne kvari mladež samo onaj koji ih uči neradu, lijenosti i pijanstvu. Truje je i onaj koji ih tjera da se pitaju: tko smo, što smo, i zašto pušimo sve te koalicijske fore?
Mladež, također, kvari i onaj koji im govori da žive u državi koja se zove j... lud zbunjenoga pa onda još za nju i glasuje.
Mladež kvari i onaj koji se pita: kakav je to Bog koji dopušta politici da tako vulgarno ulazi u vjeru, i kakav je to Bog koji i dalje voli Čučeka. Je li, možda, i on dijete poput djece koja su, čini se, jako voljela toga svećenika?
Napokon, mladež kvari i onaj koji se javno pita: Ako je Bog dijete, nije li, možda, i on sjedio u krilu toga dragog svećenika?"

Kad u mojoj maloj i dragoj državi Peščenici pada kiša, ja šutiram pokisle mačke po ulici. Te drage male životinjice što stoljećima žive na Peščenici i svojim su zadebljalim guzicama potvrdile filozofske teze velikog njemačkog mislioca Arthura Schopenhauera.
Taj filozof svojim iracionalizmom i pesimizmom izražava početak one duhovne krize koja će do punog zamaha doći tek prelaskom u 21. stoljeće. Svijet nije racionalan i logičan, nego je očitovanje bezumne volje, a život je tada neizbježan doživljaj bola.
Mačkice su naši stari voljeli. Ali, kad je cuga krenula, počele su smetati našim pradjedovima. Ni jedan cuger ne voli da mu se mačkice umiljato motaju oko nogu.
Nakon trećeg "mirogojčeka" naši stari jedva su se držali na nogama. I zamislite sad mačkicu koja se u tom trenutku mota oko nogu nekog našeg pradjeda. Normalno je da dobije nogom u guzicu.
I tako je počelo. Šutiranje mačkica na Peščenici zabilježeno je već u sedmom stoljeću. A onda je to prešlo u naviku. Otkada je Republika Peščenica izborila samostalnost i postala međunarodno priznata demokratska sila, u kojoj se osim mačkica šutira i pravna država, taj drevni običaj postao je nacionalni sport.
I premda Igor Mandić tvrdi da su mačke pametne i umiljate životinje koje vole slobodu i nevezanost, mi tako ne mislimo. One vole da ih mi šutiramo.
Istinabog, u zadnje vrijeme šutiraju ih svi. Penzioneri i Peščeničani koji rade u Komercijalnoj banci naročito.
I što se desilo? Umjesto da naše mačkice sjebu državu, one su snagom volje izmijenile oblik svoga tijela. Zbog silne ljubavi prema domovini desio im se genetski poremećaj. Naše mačkice sada se rađaju sa zadebljalom guzicom. Kad narastu, guzica im je tako zadebljana da ih mi možemo šutirati do mile volje. Po Schopenhaueru to je opasno, jer on kaže: "Ako se to može desiti mačkicama, može se desiti i narodu."
Ako voliš da te netko šutira, to je opasno, kaže taj stari mislilac i dodaje: "Volja je ono ’jedno i sve’, jedinstvena bit svijeta. To je ona sila što se očituje kao težnja, ali i kao otpor, te pokreće ljude i životinje. Volja predstavlja gospodara, a intelekt slugu."
I kad su naše mačkice uvidjele gdje ih je ljubav za domovinu dovela, prihvatile su askezu, tj. negaciju volje, umrtvljenje, utapanje u nirvanu i tišinu praznika bitka.
Zato je sad na Peščenici, kako to moj Tarzan veli, najveći užitak šutnuti mačkicu u Nirvani.
«"ebi ga, predsjedniče. Zašto ti uvijek filozofiraš?", prekinuo me u razmišljanju Krešimir Žulj.
Taj dragi čovjek, koji je mukotrpnim radom postao ministar u mojoj državi, ne voli filozofe, a pogotovo ako su predsjednici. Zbog toga sam se odlučio potruditi. Dao sam Žulju znak da mi se približi. Kad se približio, nježno sam ga obuhvatio oko ramena i rekao:
"Znam ja, moj Krešimire, da ti je jasno kako bez težnje za mudrošću nitko ne može živjeti sretno, čak ni podnošljivo. Sretan život je plod savršene mudrosti."
"Znam ja to, predsjedniče moj", odgovorio je Žulj i zaplakao. Ja sam nastavio:
"Vidiš, ministre moj, više truda treba ulagati u to da se čestite odluke sačuvaju nego da ih stvore."
"Ali, predsjedniče, ti si stvorio državu, nisam ja", rekao je Žulj da me zaj..., i dodao: "Sad mi nemoj tu filozofirati."
Ja sam dreknuo:
"Nije filozofija pučko umijeće niti je pripremljena tako da se hvalisavo pokazuje. Njezina bit nije u riječima nego u djelima."
"... Zato ti to i govorim, predsjedniče."
"Ti kažeš", podviknuo sam na Žulja, "što mi koristi filozofija ako postoji sudbina, fatum, što mi ona koristi ako svijetom upravlja Bog? Što mi koristi ako vlada slučaj? A ja ti kažem da se ne može mijenjati ono što je stalno, niti se išta unaprijed može poduzeti protiv onoga što je nestalno. Nego! Ili je Bog pretekao moju odluku i odredio što u životu moram raditi ili udes ne prepušta ništa mojoj odluci. Štogod od toga bilo točno, moj Krešimire, moramo se baviti filozofijom.
Moramo se baviti filozofijom makar nas sudbina sputavala u tome svojim neumoljivim zakonom. Makar Bog, gospodar svemira, sve uredio, makar slučaj bez reda pokretao i miješao ljudske prilike, filozofija nas mora štititi.
Ona će nas poticati da se Bogu pokoravamo rado, a sudbini prkosno. Filozofija će te učiti da se za Bogom povodiš, a slučaj da podnosiš."
"Zašto si u kurcu, predsjedniče?" upitao je Žulj vlažnih očiju.
"Zato jer mi se desio slučaj koji moram podnijeti", odgovorio sam nježno.
"Koji?", tihim glasom upitao je Žulj.
"Stoka i Nered došli su u moju državu!", viknuo sam bijesno.
"Privij ih na svoje grudi. Ti si dobar čovjek, predsjedniče", čuo sam Žulja kako govori dok sam odlazio na razgovor sa Stokom i Neredom. Stoka je Marin Ivanović, a Nered je Marko Lučijanov – Lasić. Oni su zagrebački reperi.

Ako mislite da je meni lako s mojim ministrima, e onda se varate. Oni su prilično obrazovani, što se na prvi «Mirogojček» ne primjećuje, ali što je «Mirogojčeka» više, to njihovo znanje dolazi više do izražaja. Da je tomu tako neka ilustrira ova priča iz moje knjige «FILOZOFIJA REPUBLIKE PEŠČENICE».

Pričalo se da je gospodin Peša bio svojedobno veoma iznenađen, kad mu je CIA dostavila satelitske snimke na kojima se lijepo vidi da su Tarzan i Ševa sudjelovali u onom lažiranju izbora u Poljskoj.
Na jednoj se snimci također lijepo vidi da Peščenica nema crkve, a dolje u kutu može se prepoznati i penzioner Joža kako krade drva.
Rezultat posjeta naših dečki s Peščenice Poljskoj znamo, Lech Walesa popušil je i komunisti su pobijedili. No, ne znamo to da sam ja pripremao Tarzana i Ševu za Poljsku.
Pripremao sam ih u auto-praonici kod Hampija, preko puta Zagrebačke pekare «Klara», koja ima kafić u kojem se jeftino cuga.
Prvo sam Ševi, Tarzanu i ostalima postavio osnovno pitanje: «Tko je Karl Marx?»
Ševa i Tarzan pogledali su me čudno. Tarzan je laktom gurnuo Ševu govoreći: «Reci ti tom posrancu!»
Ševa se malo nećkao, a onda se okrenuo prema meni i počeo: »Karl Marx potječe iz slobodoumne pravničke obitelji. Rođen je 1818. u Trieru, u Rajnskoj pokrajini koja je najdublje osjetila duh francuske revolucije. Studirao je pravo, povijest i filozofiju. Pismo ocu, upućeno iz Berlina 1837., svjedoči o širenju njegovih interesa, ozbiljnosti studija i nastojanja. U Berlinu, Marx se bio pridružio Bauerovu mladohegelovskom tzv. 'Doktor-klubu', pa je u duhu samosvijesti i slobode napisao i 1841. obranio doktorsku disertaciju s temom 'Razlika između Demokritove i Epikurove filozofije prirode'.»
«Bravo!», zavikali smo svi, a Tarzan već pomalo «ubijen» Ševinim znanjem i pivicima, podigne čašu i zaurla:
«Nazdravimo Kolakovskom koji kaže 'svijet je poklon koji se ne može primiti samo upola'.»
«Tako je, tako je», zavikali smo oduševljeno i runde su krenule.
«A znaš li ti, Malnare, što je komunizam?», zavikao je opet Tarzan.
'Ne znam, ja sam bogat», odgovorio sam.
«Reci mu, Ševa», dodao je.
Ševa je već «ubjenim» pogledom odmjeravao moju lozu. Tarzanov glas trgnuo ga je iz razmišljanja kako da je se domogne. Odjednom se sjetio. Okrenuo se prema nama i rekao: «Komunizam je pozitivno ukidanje privatnog vlasništva.»
Rekavši to, drmnuo je moju lozu.
Svi su zapljeskali osim mene.
«A ti, posranac», okrenuo se prema meni, «ako ne razumiješ zašto si izgubio lozu, pročitaj Marxov predgovor za 'Prilog kritici političke ekonomije'.»
«Ne, ja sam pročitao Hegela, pa ću odsad svoje loze piti daleko od tebe, majmune jedan», odgovorio sam ljutito.
«Kako to misliš?», zabrinuto će Ševa.
«Hegelova filozofija kaže da najviši oblik apsolutnog duha uvijek završava u pijanstvu.»
«Ideja, kaže Hegel, poznaje samu sebe i opravdava svoj logički put», dodao sam.
«I kakve to veze ima sa mnom?", i dalje zabrinut upita Ševa.
Okrenuo sam se prema njemu i snažnim glasom, da i ostali čuju, rekao: «Ti si, Ševa, kao svaki dobar marksist, imao namjeru da se dočepaš moje loze.»
«Istina», zavikali su svi.
Ja sam nastavio: «Za to ti je bila potrebna ideja o kojoj je govorio Hegel!»
«Tako je!», zaurlao je Tarzan.
«Ideja je Bog», veselo će Ševa.
«Da, i zato si ti veliki vjernik», završio sam.