malnar

Sklonost samozaboravu već leži u čovjeku kao takvom. Njemu je potrebno da se otrgne ili da dobije plaću kako se ne bi izgubio u svijetu, običajima i u folkloru. E, tu počinje filozofiranje na Peščenici. Filozofiranje jest potreba da se nađe put do samoga sebe i da se pomogne sebi samome.
To se postiže na dva načina.
Jedan jest meditacija, a drugi komunikacija. Meditacija nije za Peščeničane, jer, kako kaže Jaspers: "Ono što sam osvješćivanjem stekao sam za sebe, to kao da nije stečeno. Ono pak što se stekne u komunikaciji, to jest prava spoznaja jer istina počinje u dvoje."
Zbog toga filozofija traži komunikaciju. Ona traži da čovjek napusti prkosno potvrđivanje sebe! Čovjek, to jest Peščeničan mora neprestano sam sebe dovoditi u sumnju i ne smije postati siguran u sebe. Sigurni u sebe i svoju državu, po Tarzanu, postaju oni preko granice – Hrvati, koji su sebi napravili državu da u njoj rade besplatno. To se zove duhovna nadgradnja.
Peščenica je još daleko od toga cilja i zato Tarzan savjetuje našim arijevskim radnicima da spoznaju sebe, ali i da traže plaću za svoj rad.
Tarzan još kaže da filozofirati znači učiti da se živi i umjeti da se umre.
Zbog nesigurnosti peščeničkog postojanja u vremenu, život je samo pokušaj. Nemoć racionalnog u onome što je za nas istinski i važno, primjerice, u postavljanju ciljeva i svrha, u spoznaji najvišeg dobra, u spoznaji Boga i ljudske slobode, budi ono mišljenje koje se služi sredstvima razuma, ali je više od razuma. Stoga filozofiranje, da bi se razbuktalo, na Peščenici teži granicama razumske spoznaje.
Onaj tko misli da sve može prozrijeti, taj više ne filozofira. Taj je kao penzić koji misli "da ih je skužil". Takav je zapao u neku vrst znanstvenog praznovjerja. A Tarzan kaže da je najgore kad se čovjek prestane čuditi.
Onaj tko se prestane čuditi, taj više ne pita. Tko ne zna više ni za jednu tajnu, taj je više ne traži. A cijeli štos jest, po Tarzanu, u tome što, uz temeljnu uzdržanost na granicama mogućnosti znanja, filozofiranje poznaje i punu otvorenost za ono što se na granicama znanja pokazuje kao nešto što se može znati, primjerice, kad će Hrvatska dospjeti do blagostanja?

Konj na rijeci
Deva na zdencu
Ja na šanku
Što rade?

Hvala Bogu, ima još luđaka poput mene, samo nisu ni tako lijepi, a ni tako pametni kao ja.
Jedan je pokušao odvojiti državu Teksas od SAD-a, a drugi proglasiti Mletačku Republiku i odvojiti je od Italije. Nisu uspjeli. Jedina republika koja je uspjela jest Republika Peščenica.
To nije moja zasluga, nego zasluga hrabrog naroda Peščenice, koji se stoljećima rano ujutro ubija "mirogojčekom". Tom narodu, tj. mojim cugerima, već nakon treće runde, oko 7 sati ujutro, svejedno je u kojoj republici žive. Zbog toga demokratski procesi koji u Hrvatskoj cvatu, sporo prodiru u moju republiku, što meni kao totalitarnom predsjedniku potpuno odgovara.
Dva semafora u našoj Republici koja rade po principu: "koliko platiš, toliko dugo ti gori zeleno svjetlo", pune budžet naše države velikom brzinom, ali i uništavaju srednju klasu. To je dobro, jer ja ka predsjednik mrzim one koji su, kako bi mi rekli: "Ni vrit, ni mimo".
Mi, na Peščenici, volimo siromahe, a bogme i bogataše.
To su pošteni ljudi. Ili imaš, ili nemaš.
To mi cijenimo, premda one koji nemaju nalazimo onesviještene u "fićekima" ispred naših semafora.
Jednome je sedam dana gorjelo crveno svjetlo, ali nije umro.
Umro mu je samo osmijeh, jer je mislio da je Republika Peščenica zajebancije.