malnar

Ne znam da li je to uobičajeno, ali ja ću početi ovako:
Dragi moji (pri tome mislim i na potencionalne idiote koji se kriju na blogu),
U ovo božično vrijeme dok šećem Superkonzumom prazne duše a punih kolica, uvjeren sam da se dragi Isusek nije rodio zato da jadnim vjernicima omogući kupnju na kredit ili na karticu. Materijalizam u ljubavnom odnosu s egom čini čuda, pa su katolici počeli misliti da ako više kupuju da su bliže Bogu. Nagradne igre, popusti i banke, koje daju povoljne kredite baš za Božić, otvaraju sezonu lova. Odstreljuju glupane koji su njihove fore popušili. Zbog svega toga ja padnem u depresiju, pa je i to bio razlog zašto nisam imao inspiracije da vam se javim.Tražim od vas da to razumijete.
Inače dan je na umoru. Nad Zagrebom upravo počinje sniježna oluja. Ležim u krevetu u svojoj kući na Peščenici i prisjećam se svojih odlazaka i dolazaka s putovanja. Stakleni grad još mi je u srcu. Za one koji ne znaju, knjiga "U potrazi za Staklenim gradom", koju smo napisali Borna Bebek i ja, doživjela je pet izdanja u bivšoj Jugoslaviji i postala "kultno štivo." Zato sam odlučio da vas na nju podsjetim.
Gledam u vrt i pušim cigaretu za cigaretom. Zeleno plava lokvica vode u vrtu mijenjala je boje održavajući gubitak svjetlosti neba koje se naglo smračivalo. Plavičasti kolutovi dima cigarete nestajali su u pravcu vrata kao da se žele stopiti s plašljivom maglom što se šuljala između voćaka u vrtu. Ne izlazi mi se nikuda. Samo da ovdje zauvijek ležim u polumraku i gledam snijeg kako pada. Pogled mi je kružio po sobi natrpanoj uspomenama s prijašnjih putovanja, koja netalentirani novinari uvijek zovu avanturama. Tu su razno-razne potvrde, odlikovanja, figurice razno-raznih bogova i božica, a tu je i zlatni ključ grada Forth Wortha u Texasu USA, kojeg sam dobio od gradonačelnika Boba Bolana zbog izvanrednih rezultata expedicije "Around the Tropic World" čiji sam bio zapovjednik. Osim mene, zlatne ključeve dobili su još samo džezist Ornet Colman i astronaut Armstrog.
Sjedim u dimu i prisjećam se mog prvog odlaska u Indiju. Svijet je bio bolji. Nije bilo opasnosti od Bin Ladena, pa se Iranom, Afganistanom, Pakistanom i Indijom putovalo ne u strahu od terorista, nego u strahu od kolere, tifusa i paratifusa. Sjećam se da sam u Kabulu ostao skoro godinu dana. Pušio sam najbolji hašiš iz Mazar-i-Sharifa, a radio sam u Chicken street-u, Ulici pilića. Tjerao sam turiste da hodaju po novim tepisima koje je prefrigani gazda dućana, za kojeg sam radio, poslije prodavao kao stare. Pripovijest o Staklenom gradu čuo sam još kao dijete sjedeći uz vatru čerge koja je logorovala na kraju moje ulice. Tarik stari Cigan pričao je o njemu. Poslije sam priču čuo u drugačijoj verziji od Tonija koji je bio padavičar i patio od halucinacija. Toni je bio bolešljivo dijete iz podruma u staroj Tkalčićevoj ulici, odgojen u vlažnim podzemnim prostorijama ispod starog grada na brdu, ispod kuća vlastelina i bogatih buržuja. Ti ljudi iz stare Tkalče kao da su vjekovima skupljali u sebe teške i mračne energije. Aristokracija na brdu rasplinula se i nestala bježeći ispred komunista a njen podzemni dio ostao je u podrumima starih kuća noseći u sebi vibracije kmetova, koje se u Tkalčićevoj ulici još dan danas mogu osjetiti. U tim kućama živjeli su sinovi pralja, kočijaša i slugu, ljudi koji su kroz stoljeća doživljavali i živjeli drugu stranu istine života.
"Do Staklenog grada dolazi se Svilenom cestom", govorio je stari Tarik, nepriznati ciganski pjesnik koji je ljeti putovao sa čergom, a zimi živio u susjednoj kući. Tarik je na Peščenici bio neka vrsta kulturne ustanove - pripovjedač i zabavljač bosonoge šmrkave djece, čije su mame uvijek bile nagnute nad šivaćim mašinama.Teško se živjelo, a šivanjem se moglo nešto zaraditi. Mi djeca Tariku smo nabavljali staro željezo i olovo. On bi nas nagrađivao svojim čudnovato inspiriranim bogumilsko - hakinosvenskim pričama, prožetim heretičkom tradicijom.
"Nitko od vjernika nije ga vidio, taj Stakleni grad" - pričao nam je Tarik i dodao:
"Nalazi se na Istoku u zemlji ljudi koji se služe jezikom zmija. Smjestio se unutar ogromne pećine na rubu oštre litice. Grad nije za one koji prinose žrtve, a nije ni za one koji vjeruju u Oca i sina i duha. Nalazi se u središtu zemlje kafira, nevjernika koju muslimani zovu Kafiristan."
Kao dijete nisam bio sposoban prepoznati "heretičke" primjese vjere u "Veliko Ništa", u Boga koji ne postoji. Tarik je imao taj ton, tu antivjeru, antireligiju koja karakterizira sve hereze - bilo one sufističke, budističke ili bogumilske. Vjerovao je da svijetom upravlja vijeće od 12 mudraca, te tvrdio da su i Staljin i Lenjin bili Tibetanci. Rudolfa Hessa navodio je kao primjer i tvrdio da je Hess vidio kad su poskidali maske. I za Hitlera je tvrdio da je Tibetanac i da je zato spaljen. Bilo kako bilo Tarik je imao kasnije veliki utjecaj na mene. Da njega nije bilo ja nikada nebi našao Stakleni grad.
Slijedeći put možda vam ispričam kako je do toga došlo.

Pozdrav blogosferi iz blogosfere!
Naprosto nisam stigao obnoviti Blog. Ovih dana imam strašno puno posla. Pripremao sam večerašnju emisiju, zatim je tu "Globus", a pripremao sam i serije fotografija koje ću početi objavljivati od idućega tjedna.
Komentari su vam sjajni i sve sam ih pročitao. Od idućeg tjedna počet ću vam odgovarati.
Nadam se da me razumijete. I da mi dajete ispričnicu.

Dragi blogeri. Kako većina vas zna da sam ja predsjednik male ali drage Republike Peščenice želio bih vam dočarati kako je ona nastala.
Evo jedne male crtice koja će vama približiti tu dragu državicu.
Opisuje samo stvaranje države još dok smo bili u partizanima.
Ide ovako:

Bubnjanje kiše po šatorskim krilima, od kojih su moji dečki napravili nadstrešnice, uljulalo je te moje partizane u polusan sličan transcendentalnoj meditaciji. Gonjeni nepravdom, koju je njihov predsjednik, to jest ja, doživio od nekih ljudi na visokim položajima u Hrvatskoj, oni su ostavili svoje najdraže i pobjegli u šume Bundeka. Vjerovali su da će jednoga dana živjeti i raditi u pravnoj državi. Vjerovali su u pravnu državu. Zbog toga su i bili u šumi. Ja nisam, pa sam noću spavao u Intercontiju.

Gorjela je vatra i obasjavala lica mojih partizana. Sjedili su zamišljeno. Ševa, moj ministar obrane bio je nemiran. Često se dizao i gledao u nepoznato. Tarzan, moj savjetnik za moral i ćudoređe gledao je u vatru i pritom, neznajući, sam sebe hipnotizirao. Braco Rom, kojeg mi iz milja zovemo Cigan, osluškivao je mukanje za koje je mislio da je kravlje. Nije bilo to nego prenos Porina. Ja sam, budući da smo u partizanima, proučavao suvremenu marksističku filozofiju jer sam shvatio da je narodu, to jest proletarijatu, potrebna država. To nije moja misao. Oportunisti, socijal-šovinisti a i sami marksisti tvrdili su to isto, zaboravljajući da je Marx mislio kad je to rekao da proletarijatu istinabog treba država, ali država koja izumire. Ja sam pak bio svjestan da je nama potrebna država i da je u toj mojoj državi potrebna vlast, a to je proletarijat ili ti moji cugeri organizirani kao vladajuća klasa. Zato sam rekao:

"Braćo i sestre!
Nakon što nas je komunizam privukao kao što mjesec privlači plimu i nakon što je taj opaki sustav preobrazio sve naše ideje u pizdarije i, na taj način uništio u nama sve kategorije građanskog mišljenja, marksizam nas je, draga braćo, iznenada ostavio na cijedilu. I ne samo to! Nakon što nas je doveo u emotivno ludilo, marksizam je zastao, jer je u njemu došlo do dubokog rascijepa koji je potisnuo teoriju na jednu, a praksu na drugu stranu. To odvajanje teorije od prakse stvorilo je od ljudi kretene koji su se a priori podvrgavali idejama. Godinama je marksistički intelektualac vjerovao da služi svojoj stranci time što siluje iskustvo, zataškava neugodne pojedinosti i tumači događaje prije nego što ih je proučio.
Marksizam više ništa ne zna. Njegovi su pojmovi diktati, njegov cilj više nije stjecanje spoznaja, nego apriorno konstituiranje apsolutnog znanja. Marksizam je, braćo moja, čovjeka rastvorio u ideji. I zato, braćo i sestre, jebe mi se za vas. Takvi kao vi jedino u Hrvatskoj mogu biti na visokim položajima. U našoj državi ne. Zapamtite - samo se slobodni slobodno kreću i ako vam sloboda znači da idete u pičku materinu ja vam to, kao vaš predsjednik, moram omogućiti."

"Idi ti u p... materinu predsjedniče!", zavikali su moji partizani.

Privikavam se na pripadnost plemenu Blogovaca koje po komentarima što sam ih uspio pročitat još uvijek nema poglavicu. Osim toga imam osjećaj da pleme traži "izgubljenu zemlju Kaanansku", usprkos činjenici da im Bog, za razliku od Mojsija, nije objavio gdje se ona nalazi. Vama je Blogovcima Bog je samo objavio gdje se Blog nalazi! Zbog toga vi jadnici lutate po internetu tražeći svoje mjesto pod suncem i tko zna dokle bi to sve trajalo da Bog nije naredio meni da vam se javim i povedem vas tamo gdje vlada ljubav, poštovanje i prijateljstvo.

Za one sumnjičave samo da kažem da sam prije dvadeset i pet godina kao zapovjednik velike američke ekspedicije, u zaista nevjerojatnim situacijama, doživio vizije za koje sam vjerovao da dolaze od Boga. Dugo mi je trebalo da ih shvatim i kad sam ih shvatio postao sam ponizan pred činjenicom koja se zove Život. I da ne duljim (ne bi htio da ispadnem vjerski fanatik jer to nisam) ali spomenut ću ovdje jedan zaista osebujan dogadjaj.

Naime putujući Pacifikom na kopiji kineskog jedrenjaka iz desetog stoljeća, ispred Zapadne Samoe uhvatio nas je tornado. Bacio je brod na koraljne grebene. Pokušavali smo ga podvodno popraviti ali je to bilo takozvano "shark infested" more i naši ronioci su bili u životnoj opasnosti. Kontaktirao sam zbog toga poglavicu na Upolu i tražio dozvolu da poubijamo nekoliko tih krvoločnih mrcina svakodnevno, da ostali shvate opasnost i puste naše ronioce na miru. Poglavica je to odbio jer oni vjeruju da se duše njihovih umrlih ratnika sele u tijela morskih pasa. Na moj upit što da onda radim poglavica mi je rekao da moram zatražiti pomoć u njihovom parlamentu. Ja sam pristao i na slijedeće zasjedanje "parlamenta" došao sam prikladno odjeven. I naravno nisu me pustili unutra. Na moj upit "u čemu je štos?", urodjenik mi je odgovorio da u "parlamentu" sjede samo poglavice a "vi poglavica niste" dodao je.

Dugo mi je trebalo da shvatim da ako to odobri princ Samoe, koji se zvao Saapapali Laupepe Malietoa, mogu na svoju odgovornost proći inicijacije za titulu Seuli koja znači u doslovnom prevodu "poglavica koji govori".

Pristao sam i zbog toga što je Seuli poglavica koji sjedi izmedju stupova u parlamentu i ima pravo govora. Poglavice koji sjede naslonjeni na stupove su višeg ranga i ne priliči se tako visokim i mudrim dužnosnicima da govore (ovi naši što su na višim položajim to više govore). Inicijacije su bile opasne po život jer te pod halucinogenima dovode do drugih dalekih svjetova i stanja u kojem možeš odlučiti da se ne vratiš. U tim stanjima doživio sam "miracles" o kojima je bespredmetno pričati i to zato jer je "riječ" najnezgodniji oblik komunikacije. Bilo kako bilo postao sam Seuli i dobio tisuću urodjenika koji su kokosovim užetom uspjeli povući brod s grebena. Popravili smo ga u maloj uvali u kojoj smo ostali tri mjeseca. To vrijeme ja sam iskoristio za prijateljstvo s princom Saapali Laupepe Malietoa-om. Drago mi je nakon toliko godina reći da je on jedna od najznačajnijih osoba u mom životu i to zbog dobrote njegove duše i mudrosti kojom me je oplemenio. Umro je nedugo nakon našeg odlaska a ja sam to doznao mnogo godina kasnije.

Eto to je bila jedna mala sličica iz mog života koju često puta ponavljam. Inače vratio sam se s puta iz Like. Jednom ću vam pričati o ljudima iz tog kraja koji, zarobljeni zimom pet mjeseci, ne mogu nigdje.

Prisiljeni su zbog toga preispitivati senzaciju prirode i života, a njihove istine su otkriće za nas iz civiliziranog svijeta. Kad ih slušate imate osjećaj da vam se kroz njih javlja "pohranjeno znanje" koje fanatici zovu Bogom. Vama će se ta znanja objaviti Blogom, pa vi sad recite tko je jači - Blog ili Bog?

Opet ste me iznenadili brojnim komentarima u kojima, uglavnom (osim nekoliko pizduna) podržavate moje bloganje.
Ja ću vas se, vjerujte mi, odužiti. Samo se morate strpiti nekoliko dana.
Sad sam u Luci. Hampi i ja moramo se revanširati svojim spasiteljima.
Valjda znate da sam tamo neki dan osvojio neosvojivu planinu. Pritom su stradali svi naši džipovi. I Zuhrin, i Hampijev i moj, a mi se jedva spasili.
Planina nas je kaznila.
Hampi i ja odlučili smo počastiti momke koji su nam spasili glave.
Iz Like se vraćam u srijedu navečer. Tad ću odgovoriti nekima od vas, a na ovom mjestu ću objaviti prvi od svojih brojnih putopisa.
Vjerujem da ću uskoro naučiti stavljati slike na Blog, pa ćete na ovome mjestu moći vidjeti sve ono što sam sam gledao i snimio.
Još jednom, hvala na podršci.

Baš se pripremam za večerašnju emisiju. Malo sam u frci s vremenom, ali ne mogu odoljeti radosti bloganja. Blogam, dakle – postojim!
Najprije ovo: navikao sam na svakakve komentare, ali očito su Blogovci jedan sasvim drugi svijet. Mlad, lijep i pametan.

Doduše, vidio sam i prepoznao neke od svojih stalnih pacijenata s Noćne more.
Ispričavam se, ali te pacijente moram ovdje spičkati. Nek se gone na kurac. Ovdje nisu potrebni. Više volim da mi se javljaju u TV emisiju, jer svaki njihov kretenski telefonski poziv se naplaćuje. Posebno molim stanovitog Vladimira Bakarića da što više zove. Svaki put kad ga pošaljem u pičku materinu, zamislite, on mi plaća. Jebote, koji pametnjaković!
Sad kad sam ih sredio, a znam da nisam, evo vam nekoliko informacija što ćete sve moći naći na ovoj stranici.

Najprije, naredit ću svim svojim ministrima da otvore svaki svoj Blog. Dobro, neki od njih baš i ne znaju sva slova, ali i s ono malo što znaju morat će se ovdje brukati. Naravno da sam ih slao u škole, plaćao im skupe školarine po inozemnim školama, ali uzalud. Svaku bi paru zapili.

Drugo, vi znate da sam ja putovao svuda po svijetu. Na ovome ćete mjestu moći putovati sa mnom. Pokazat ću vam sva egzotična mjesta na kojima sam bio. Kroz koja sam jurio na motoru, u automobilu, kroz koja sam projahao na konju slijedeći put Aleksandra Makedonskog itd.
Pisat ću vam o ljudima i običajima. Družit ćemo se koliko god hoćete. Vi ste mladi, školovani i lijepi.

Osim toga, otvorit ću vam vrata i u mojoj Noćnoj mori. Zato vas pozivam da me večeras pogledate na Z 1, točno u 23 sata. Javit ću se prvo vama. Jer vi ste moji Blogovci. Družit ćemo se do jutra, ako prije toga ne zaspim.

Sve mlade, lijepe i pametne srdačno pozdravljam, a one druge jebem u glupu glavu.

Evo i mene. I to kao prvog pravog predsjednika koji je shvatio da je biti bloger posebna čast.
I koji zna da je vama čast što sam jedan od vas. I to onaj najbolji i najljepši!
Baš sjedim s Hampijem, Kemom i Tabom u Hampijevom luksuznom kafiću. Kemo me zamolio da mu, kao predsjednik suverene i suvremene Peščenice, dopustim prolaz kroz moju državu.
Naravno da sam mu dopustio. Štoviše, organizirat ću mu pravi državnički tretman, što znači da će ga kroz moju državu pratiti sveukupna državna svita.
Ako budete dobri i poslušni, ako budete pokorno mahali repovima, dopustit ću vam da redovno gostujete u mojoj televizijskoj emisiji. I to svake subote.
Ako pak budete previše zajebavali, jebat ću vam sve po biračkom spisku.
Sad samo zucnute, ako smijete.