Ne znam da li je to uobičajeno, ali ja ću početi ovako:
Dragi moji (pri tome mislim i na potencionalne idiote koji se kriju na blogu),
U ovo božično vrijeme dok šećem Superkonzumom prazne duše a punih kolica, uvjeren sam da se dragi Isusek nije rodio zato da jadnim vjernicima omogući kupnju na kredit ili na karticu. Materijalizam u ljubavnom odnosu s egom čini čuda, pa su katolici počeli misliti da ako više kupuju da su bliže Bogu. Nagradne igre, popusti i banke, koje daju povoljne kredite baš za Božić, otvaraju sezonu lova. Odstreljuju glupane koji su njihove fore popušili. Zbog svega toga ja padnem u depresiju, pa je i to bio razlog zašto nisam imao inspiracije da vam se javim.Tražim od vas da to razumijete.
Inače dan je na umoru. Nad Zagrebom upravo počinje sniježna oluja. Ležim u krevetu u svojoj kući na Peščenici i prisjećam se svojih odlazaka i dolazaka s putovanja. Stakleni grad još mi je u srcu. Za one koji ne znaju, knjiga "U potrazi za Staklenim gradom", koju smo napisali Borna Bebek i ja, doživjela je pet izdanja u bivšoj Jugoslaviji i postala "kultno štivo." Zato sam odlučio da vas na nju podsjetim.
Gledam u vrt i pušim cigaretu za cigaretom. Zeleno plava lokvica vode u vrtu mijenjala je boje održavajući gubitak svjetlosti neba koje se naglo smračivalo. Plavičasti kolutovi dima cigarete nestajali su u pravcu vrata kao da se žele stopiti s plašljivom maglom što se šuljala između voćaka u vrtu. Ne izlazi mi se nikuda. Samo da ovdje zauvijek ležim u polumraku i gledam snijeg kako pada. Pogled mi je kružio po sobi natrpanoj uspomenama s prijašnjih putovanja, koja netalentirani novinari uvijek zovu avanturama. Tu su razno-razne potvrde, odlikovanja, figurice razno-raznih bogova i božica, a tu je i zlatni ključ grada Forth Wortha u Texasu USA, kojeg sam dobio od gradonačelnika Boba Bolana zbog izvanrednih rezultata expedicije "Around the Tropic World" čiji sam bio zapovjednik. Osim mene, zlatne ključeve dobili su još samo džezist Ornet Colman i astronaut Armstrog.
Sjedim u dimu i prisjećam se mog prvog odlaska u Indiju. Svijet je bio bolji. Nije bilo opasnosti od Bin Ladena, pa se Iranom, Afganistanom, Pakistanom i Indijom putovalo ne u strahu od terorista, nego u strahu od kolere, tifusa i paratifusa. Sjećam se da sam u Kabulu ostao skoro godinu dana. Pušio sam najbolji hašiš iz Mazar-i-Sharifa, a radio sam u Chicken street-u, Ulici pilića. Tjerao sam turiste da hodaju po novim tepisima koje je prefrigani gazda dućana, za kojeg sam radio, poslije prodavao kao stare. Pripovijest o Staklenom gradu čuo sam još kao dijete sjedeći uz vatru čerge koja je logorovala na kraju moje ulice. Tarik stari Cigan pričao je o njemu. Poslije sam priču čuo u drugačijoj verziji od Tonija koji je bio padavičar i patio od halucinacija. Toni je bio bolešljivo dijete iz podruma u staroj Tkalčićevoj ulici, odgojen u vlažnim podzemnim prostorijama ispod starog grada na brdu, ispod kuća vlastelina i bogatih buržuja. Ti ljudi iz stare Tkalče kao da su vjekovima skupljali u sebe teške i mračne energije. Aristokracija na brdu rasplinula se i nestala bježeći ispred komunista a njen podzemni dio ostao je u podrumima starih kuća noseći u sebi vibracije kmetova, koje se u Tkalčićevoj ulici još dan danas mogu osjetiti. U tim kućama živjeli su sinovi pralja, kočijaša i slugu, ljudi koji su kroz stoljeća doživljavali i živjeli drugu stranu istine života.
"Do Staklenog grada dolazi se Svilenom cestom", govorio je stari Tarik, nepriznati ciganski pjesnik koji je ljeti putovao sa čergom, a zimi živio u susjednoj kući. Tarik je na Peščenici bio neka vrsta kulturne ustanove - pripovjedač i zabavljač bosonoge šmrkave djece, čije su mame uvijek bile nagnute nad šivaćim mašinama.Teško se živjelo, a šivanjem se moglo nešto zaraditi. Mi djeca Tariku smo nabavljali staro željezo i olovo. On bi nas nagrađivao svojim čudnovato inspiriranim bogumilsko - hakinosvenskim pričama, prožetim heretičkom tradicijom.
"Nitko od vjernika nije ga vidio, taj Stakleni grad" - pričao nam je Tarik i dodao:
"Nalazi se na Istoku u zemlji ljudi koji se služe jezikom zmija. Smjestio se unutar ogromne pećine na rubu oštre litice. Grad nije za one koji prinose žrtve, a nije ni za one koji vjeruju u Oca i sina i duha. Nalazi se u središtu zemlje kafira, nevjernika koju muslimani zovu Kafiristan."
Kao dijete nisam bio sposoban prepoznati "heretičke" primjese vjere u "Veliko Ništa", u Boga koji ne postoji. Tarik je imao taj ton, tu antivjeru, antireligiju koja karakterizira sve hereze - bilo one sufističke, budističke ili bogumilske. Vjerovao je da svijetom upravlja vijeće od 12 mudraca, te tvrdio da su i Staljin i Lenjin bili Tibetanci. Rudolfa Hessa navodio je kao primjer i tvrdio da je Hess vidio kad su poskidali maske. I za Hitlera je tvrdio da je Tibetanac i da je zato spaljen. Bilo kako bilo Tarik je imao kasnije veliki utjecaj na mene. Da njega nije bilo ja nikada nebi našao Stakleni grad.
Slijedeći put možda vam ispričam kako je do toga došlo.
Post je objavljen 28.12.2005. u 23:06 sati.