Traume iz djetinjstva

Bijah jučer u kinu. Yay for me. I gledao sam "V for Vendetta" (kao što ste već vjerojatno zaključili iz naslova). A sada slijedi kratki osvrt na moj doživljaj filma. Koji je bio loš. Žao mi je to reći, ali meni je u kinu bilo skoro pa grozno. Nemojte me krivo shvatiti, nije film loš, naprotiv, film je odličan, jedino moj DOŽIVLJAJ kao takav sucka...

Kao prvo, vizualno film je vrlo impresivan. Totalitarna VB je prikazana vrlo realno i čini se moguće. Akcije nema toliko puno, ali kad je ima je dobra. Da dobra, fantastična! Poslije filma mi je fakat došlo da zgrabim par noževa i idem radit sranja (ali o tome ćemo malo više kasnije). Priča je (naravno) dobra, pošto je film rađen po Mooreovom stripu, i koliko god da su ju The Braća iskasapila, i dalje je zadržan duh i priča štima. (Nakon 2 i 3 dijela Matrixa, čovjek se mora zapitati...) Što se glume tiče, mogu reći samo pohvale. Na stranu to što moja fascinacija sa Natalie Portman graniči sa opsjednutošču i laganim ludilom ( ), naozbiljnije, ta žena je bila odlična u svakoj ulozi u kojoj sam ju do sada vidio (da, čak i u Warsima), prekrasna je čak i ćelava, mislim... Žena je zakon! You go, girl! Hugo je zakon makar mu nikada lice ne vidimo - tip je sve odglumio glasom i pokretom i to je odradio fantastično. Svaka čast. I, HUGO, LOOSERU!!! Sljedeći put kad te komad poput Natalie ide poljubit, skini masku! Stephen Rea, Stephen Fry... ma odlična postava i odlični glumci jednako odličan film!

I tako ja samo hvalim "V", a doživljaj je bio loš. Pa kad film zavrijeđuje svku pohvalu. S druge strane, tonca u Cinestaru bi trebalo dati streljati nakon što ga siluje grupa podivljalih mutanata koji se fiksaju viagrom i sredstvima za povećanje penisa. Zapravo, zašto ga uopće dati streljati? That's a easy way out. Od samog početka filma zvuk je bio, s oproštenjem, u kurcu. Malo stereo, pa malo surround, pa malo stereo, pa malo mono, pa malo surround, pa stereo, pa mono... i tako sve do kraja filma. Pa malo tiše, pa malo glasnije, sa svim onim divnim pucketanjima i krckanjima koja se čuju kad se sa zvučnicima igraju oni koji se ne bi smjeli sa istima igrati. Mislim, svira Tchaikovsky, 1812 Overture i to tako izmasakrirano da sam jedva prepoznao... UŽAS!!! CINESTAR, YOU SUCK!!!!!! I otuda drugi (veći) dio želje da uzmem noževe i idem radit sranja...

Dakle, krajnji je zaključak da je film zakon, ali ja sam imao nesreću da mi jebeni operater upropasti nešto što je mogao biti fantastičan doživljaj...

Sad moram ići ručat, jerbo će stari vikati na mene. Ostajte mi zdravi, debeli i veseli i gledajte dobre filmove na dobar način!

Wohoa! Što ja tu radim? Ah, da... blog...

Evo, upravo samo pogledao statistike na svojem blogu i zadnji post je bio napisan prije točno 90 dana. Talk about timing... (Btw. poruka svim puritancima hrvatskog jezika koji se groze količinom stranih riječi i upotrebom stranih jezika - uglavnom engleskog - u današnjem razgovoru, tisku i blogovima: You can all suck the pipe!!!)

I tako sam se ja odlučio za novi pristup blogu... Prvo što ću napraviti je pohraniti stare postove u nakakvu arhivu (da svih 3-4, koliko god da ih ima), a onda ću krenuti sa opisvanjem stvari koje mi se ne događaju, pošto je moj život užasno dosadan i neinventivan, pa moram izmišljati stvari tako da se čini iole zaminljivim. What a sad, sad, person I am...

Eh, da, i dizajn. Koliko god da mi stari činio cool, sada (stariji i pametniji, cijelih 90 dana) shvaćam da je bio dosta nepregledan, so I'm changing that too. Kome se ne sviđa, već rekoh, suck the pipe. Eto, toliko za sada...


Latest update:
Ne da mi se radit tamo neka arhiva, pa postove ostavljam zasada tamo gdje jesu. I zadovoljan sam novim izgledom stranica. Eto. Oh, shut up!

No, daklem... Nije da me blokada pustila, ali eto.

Poslao sam priče na Istrakon, jednu će objaviti, ali drugu ne, pa eto, da stavim nešto, stavit ću priču koja nije objavljena. Zašto? Zato jer pravila natječaja izričito kažu da na se natječaj mogu slati samo NEOBJAVLJENE priče. Eto zašto.

Naravno, serem. :) Ako želite pročitati pročitati objavljenu priču ("Sumrak u dvorcu Kamenvuk") odite lijepo na Istrakon i uzmite zbirku (ili ju posudite od frenda ili što već, tak sve jedno). A ako ste već tamo, onda možemo ić pit! Jeeee! MEDICA!!!!

No, vratimo se mi priči. Orginalna ideja je bila napisati priču koja je u potpunosti dijalog, ali baš mi nešto nije uspjelo. Sve jedno, nadam se da ćete uživati. A ako ne, tko vam kriv. ;)



Romantika


Jedne večeri u kućanstvu gospodina i gospođe Smith.
-Dragi…
-Da, draga?
-Znaš, danas sam se čula sa tvojom sestrom…
-Da. I?
-Pa, spomenula je da je John dobio promaknuće. Postao je glavni i odgovorni za gradsko uređenje i okoliš.
-Znam, draga. Ipak mi je John brat, teško da bi takva informacija promaknula.
-E, vidiš, baš sam si nešto razmišljala…
Uzdah. - Reci, draga.
-Znaš onu staru zgradu, preko ulice?
-Znam, draga. Živimo preko puta nje. Teško ju je ne primijetiti.
-Onda znaš da nam stvarno kvari pogled sa balkona. Ne vidi se ni grad, ni mjesec, ni ništa. A ni sama zgrada nije oku ugodna.
-Opet to…
-Nemoj ti meni 'opet to'! Ta zgrada nema apsolutno nikakvu vrijednost, ni novčanu, ni društvenu! Osim ako ne računaš beskućnike koji u njoj spavaju, djecu koja se tamo drogira i štakore veličine omanjih pasa.
-Draga, pretjeruješ.
-Ne, ne pretjerujem! Pudlica gospođe Johnston je zadnje viđena kako ulazi u tu zgradu i više je nikada nisu vidjeli! Kažem ti, ta je zgrada opasnost za društvo!
Još jedan uzdah. – I što predlažeš?
-Pa, mogao bi razgovarati sa Johnom. Znaš, predložiti parkić ili tako nešto…
-…na mjestu stare zgrade.
-I sam si rekao da nam u četvrti fali zeleni kutak, mjesto za lijepu šetnjicu ili nešto slično. Uključujući posjed oko zgrade, koji je sav zarastao i neuredan, to je poprilično veliko zemljište koje propada. Uostalom, to je gradski posjed, zar ne?
-Da, koliko ja znam. Bivši vlasnik zgrade, pokoj mu duši, prepisao je zgradu i cijelo zemljište oko nje gradu. Problemi sa porezom, ako me sjećanje ne vara.
-Eto. Zašto onda ne bi predložio Johnu da napravi nešto.
-Draga, mislim da je ovaj grad dovoljno velik da John ima dovoljno posla bez da ga ja još gnjavim.
-Ali dragi… Samo jedan mali razgovorčić. Za mene?
-…Znaš, jako mi je teško logično razmišljati dok me tako gledaš.
-Jesam ti rekla da meni nema ništa romantičnije od vođenja ljubavi pod punim mjesecom?
-…
-Samo ti i ja na balkonu… deka… šampanjac… puni mjesec…
-…ajoj…
-…sami… ispod zvijezda…
-Ok! Ok! Razgovarati ću sa Johnom. Mislim da bih ga mogao uvjeriti da napravi nešto. Uostalom, traži neki projekt, mislim da će mu ovo u potpunosti odgovarati.
-Učinit ćeš to za mene?
-Sve za tebe, moja mala zvjezdice…
-Volim te, mačak…

* * *

Dva mjeseca kasnije, uz prasak eksploziva i velik oblak prašine, zgrada preko puta se urušila poput kuće od karata. Te večeri bio je puni mjesec i gospodin i gospođa Smith proveli su vrlo romantičnu ljetnu večer na balkonu svoje kuće pod punim mjesecom. Devet mjeseci kasnije imali su prinovu u obitelji, malog Kennetha, koje je odrastao u lijepom i pristojnom susjedstvu, a najljepše trenutke svoga djetinjstva, prva prijateljstva, prvi poljubac, prva cigareta i prva ljubav, sve ih je doživio u malenom i dražesnom parkiću preko puta svoje kuće.
Zapravo, ne. Tako bi bilo da se na obližnjoj planeti, poznatijoj kao Jupiter, nije dogodio razgovor između dvoje pripadnika ondašnje rase, naprednih oblika života temeljnih na siliciju koji su se hranili elektromagnetskim zračenjima kojima je taj planet vrlo bogat. Razgovor, barem dio koji se može prevesti na nama razumljiv jezik, tekao je otprilike ovako…

* * *

-Dragi…
-Da, draga?
-Znaš, danas sam se čula sa tvojom [ženska jedinka, pripadnica istog legla; sestra]…
-Da. I?
-Pa, spomenula je da je Blorg dobio promaknuće. Postao je glavni i odgovorni za uređenje [Sunčev sustav].
-Znam, draga. Ipak mi je Blorg [muška jedinka, pripadnik istog legla; brat], teško da bi takva informacija promaknula.
-E, vidiš, baš sam si nešto razmišljala…
Uzdah. - Reci, draga.
-Znaš plavu planetu?
-Znam, draga. Treća od [Sunce]. Teško ju je ne primijetiti.
-Onda znaš da nam stvarno kvari pogled na [Sunce]. A ni sama planeta nije oku ugodna.
-Opet to…
-Nemoj ti meni 'opet to'! Ta planeta nema apsolutno nikakvu vrijednost, ni [valuta; novac], ni [sirovine], ni [društvo; zajednica; velika skupina jedinki]! Odavno smo već zaključili da je ista nepogodna za bilo kakav život!
-I što predlažeš?
-Pa, mogao bi razgovarati sa Blorgom. Znaš, oko uređenja noćnog neba…
-Draga, mislim da je [Sunčev sustav] dovoljno velik da Blorg ima dovoljno posla bez da ga ja još gnjavim.
-Ali dragi… Samo jedan mali razgovorčić. Za mene?
-…naš, jako mi je teško logično razmišljati dok me tako [gledanje; percipiranje; ostvarivanje vizualnog kontakta].
-Jesam ti rekla da meni nema ništa romantičnije od [vođenje ljubavi; seks; perverzne igrice] pod sjajem [Sunce]?
-…
-Ti i ja… sami… boca [viskozna tekućina fluorescentno zelene boje sa mjehurićima]… ispod [Sunce]… a meni uskoro dolazi doba [tjeranje; ovulacija; plodnost]…
-Ok! Ok! Razgovarat ću sa Blorgom. Mislim da bih ga mogao uvjeriti da napravi nešto. Uostalom, traži neki projekt, mislim da će mu ovo u potpunosti odgovarati.
-Učinit ćeš to za mene?
-Sve za tebe, moja mala [malena, krznata životinjica sa krilima koja se voli umiljavati i prede]…
-Volim te, [kolač sa slatkim punjenjem; ukusno malo jelo; fini zalogajčić]…

Jeste ikada imali spisateljsku blokadu? Kada želite/morate nešto napisati, ali jednostavno ne ide? Ako da, onda znate kako se trenutačno sjećam.

Mrzim to. Evo, upravo pišem jednu priču i imam manje-više sve što mi treba. Imam likove, imam radnju, imam početak i kraj. Čak i djelove sredine. Napisao sam preko pola i znam što ide sljedeće i kako će završiti sve skupa. I usprkos svemu tome, zadnjih pola sata buljim u ekran i nemam pojma što dalje. Užasno frustrirajuće! Plus, trebao bih napisati još barem jednu priču (uz ovu) do petka. Jupi! Koja katastrofa...

I tako, ja isfrustriran odlučio napisati kratki blog, moža ću se bolje osjećati. Možda mi padne na pamet slijedeća rečenica. Moža shvatim sve. Možda nađem Pitanje na odgovor '42'. Možda na u svemiru ima inteligentnog života. Možda.

I ne, ne pomaže, ne osjećam se nimalo bolje. Dovraga! Idem ja pušit...

Muko moja...

Davno je bilo otkako sam napisao zadnji blog (na drugim stranicama, istina). A loooong time ago, in a galaxy far, far away... Što mi bi da sam krenuo opet, ne znam. I pitanje koliko će me to dugo držati. Nije kao da imam puno toga za reći. No, dobro, vidjet ćemo kako će ovo ići. Ćovjeće, koliko mekih 'ć'. Hm.

Anyways, eto. Otvorio sam blog i sad to treba punit. Tko zna, možda i napišem nešto pametno. Sasvim slučajno, naravno. Zanimljivo je to, kad god želim biti pametan ili što već, ispadne totalna debilana, a kad jednostvano napišem nešto bez plana i ideje, ispadne super. Tako to, valjda, je. Čudno.

No, dobro. Idem ja a vi mi do sljedećg bloga ostanite zdravi, debeli i veseli!