|
Allo ljudi moji, pa kako ste mi, jeste svi živo, zdravo? Znam da vam nisam pretjerano (ili uopće) falila pa onda neću pisat one retardirane rečenice kao evo mene ponovo, žao mi je kaj sam ovako dugo izostajala i te brijem... Budimo realni imali ste jedan manje blog za pratiti i nekoliko glupih tekstova manje za čitat...
Hmm, o čem bi mogla pisati?? Da, za manje od mjesec dana ja više nisam srednjoškolka, bar u smislu da više ne moram dolazit svaki dan u tu žutu zgradu (nećemo biti zločesti prilikom opisivanja te zgrade). Kad odem, neću se čuti s puno ljudi. Istina je, svatko će otići na svoju stranu i čut ću se samo s par ljudi s kojima sam si stvarno dobra. Ali što znači zapravo biti dobar s nekim... Jel to da s nekim ideš svaki dan u školu i u školi se družite, a onda kad ju u subotu zoveš da idete skupa van ona te u 90% slučajeva odjebe... Mislim da to ipak nije pravo prijateljstvo... Ali opet s druge strane gledano, ona je bila u tebe kad ti je stvarno bilo teško, slušala te kad ti je bila kriza, ona je bila osoba koja ti je brisala suze kad si plakala zbog idiota ili pms-a... Treba li se uvijek dati druga prilika... U zadnje vrijeme sam se našla u nekoliko takvih situacija... Dala sam svima drugu priliku, samo zato jer su se ispričale... No pitanje je jesam li ispala naivna (ponovno) ili sam napravil pravu stvar... Za jednu od te dvije osobe me stvarno boli briga, napravio je sranje, ispričao se, no ak opet sjebe slobodno nek se goni u pm mene nije briga... No druga osoba je posebna. Ona je bila moja best frendica, jedina osoba kojoj sam rekla za ovaj blog, jedina osoba kojoj sam posvetila post na ovom blogu.
Sve je počelo onoga dana kada je pojavio ON. Ona je počela svo svoje slobodno vrijeme posvećivati njemu. Ok, zaljubljena je šta sad, ali treba se povući neka granica. Ona se potpuno promjenila... Ostala je neocjenjena hrpu predmeta, svaki njen post na fejsu bio je za njega, svaka pjesma, status, sve... I da znate kako ide nastavak, mi smo se udaljile, i ja sam se naljutila. Ona mi se ispričavala kao nema vremena mora učiti za ispravak, ok prihvaćam, sve ok, nekih tjedan dana i sve ispočetka. I nismo se čule nekoliko mjeseci. I opet isprika, ovaj put drastičnija... Ispričala mi je da ju je stari pretukao da nije bila u školi nekih mjesec dana, da ide psihologici i da ju je ova pitala da li uopće želi nastavit školovanje s obzirom na to kako je ozbiljno stanje... Popustila sam, nisam hladnokrvan osoba koju će ta priča ostavit ravnodušnom, ne vjerujem da mi je lagala jer s takvim se nečim ne šali... Pokušala sam joj pomoć rekla sam joj da uvijek moze prišat samnom dala joj svoje bilježnice da ući iz njih da ispravi ocjene. Naravno uzela ih je... No poslije toga, ponovno sve po starom... Stvarno ne znam više sta da radim.. Kad odem iz škole i ovo sta smo se subotom vidale će prestati. Da li je najbolje ostavit sve iza sebe i to prijateljstvo (ne bi se ja s njom posvađala da mi više ne pričamo, bile bi si mi ok, možemo mi otić na kavu, al neće to više biti ono od prije) ili dati još jednu šansu da se stvari poprave.. Toliko smo toga prošle zajedno i da sad sve tako završi, ne želim, no preko nekih se stvari ipak ne može preći 
|