<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

četvrtak, 19.10.2006.

Pocet cu bez naslova

I vidjeti kamo ce se razviti ova tema. Al evo, vec u svojoj glavi vidim da mi se opet motaju po glavi musko-zenski odnosi i povjerenja, te vezice.

Osobno nisam u vezi niti je ne trazim, niti trenutno tezim necemu takvom, ali evo, vidim oko sebe i gledam, dosta ih ima, onih koji tek pocinju, i onih koji su vec odmakli, al evo nesto drugacije.

Ovih dana, nekako sam bio raspolozen za zezancije, i tako sam jednom frendu namjestio da si covjek umisli kako mu je jedna cura (koja se njemu svida) rekla da je slatki medo, a nije rekla ona, vec jedna druga, (koja je trenutno bolesna, pa joj zelim brz oporavak)

I tako, ja njega uvjerio, i jos malo vatru poptirivao, i on stvarno zamislio da je to ona rekla o njemu, a da bi bilo jos bolje, tu curu je moguce na svasta nagovoriti i ona njemu jednog dana (naq moj nagovor) donese metro i veli mu : "Izvoli medo!" E, kako je on bio crven, to nisam mogao vjerovati, ai vrijedilo je. Poslije me je ta cura htjela tuc, kada je skuzila da je i ona izmanipulirana, al ok, sada se vec svi smijemo i svi ga zovemo Medo, on je saznao koja je to cura rekla i sada kada ce se ona vratiti samo ce njoj jos malo biti neugodno, al opet cemo se od svega smijati.

E sada, danas sam bio prije vecere na tjelesnom jedne grupe (ne moje) i to tjelesnom na kojem uce plesati, a sada bi oni i mene ukljucili. Vec su mi tri frendice i dva frenda rekla da dodem sa njima na ples.

E sada, ici cu tamo kako "vi" odlucite.

Pa molim vas izjasnite se:
1. Plivanje
2. Ples
3. nema treceg

Pozdrav svima i "Live Long And Prosper"

srijeda, 11.10.2006.

Brzina

Jel se vam ikad dogodilo da vam zivot ide i da ste toga svjesni, da ono leti, da nemate osjecaj da zivot stoji ili da se vuce vec zivite zivot, te ste svega svjesni da taj zivot leti, da dani prolaze, te da vam svaki dan ide sve brze i brze, a da ga nemozete zaustaviti.

Eto meni se to dogada zadnjih dana, nikako da uhvatim malo vrmena za san, a opet sve stignem i sve pokrivam (sve sto moram) al za svoje poslove mi ostaje sve manje i manje vrmena, a nazalost nesmijem ih prebaciti na noc, jer tko ce se onda ustat ujutro.

Al dobro, i to ide, al ipak, cemu taj zivot tolko ide, kaj nemre malo usporiti, pa da mogu sjest normalno na neko pice, kavu il cak u zadnje vrijeme na rucak, a da ne moram negdje biti za nekoliko sljedecih minuta.

Tjesi me cinjenica da to nije za stalno, vec da ce proc, te ce biti bolje. Jer pretpostavljam da bolje mora biti, jer ono u zivotu sam optimist, pa onda, necu stalno hodat ko pokisnut, malo ce mi i sunce sjati.

Pa evo, nemojte misliti da sam zaboravio na blog, i poseban pozdrav Maloj slatkoj crvenoj - cekam, valjda cu i docekati.

:-)))

Pozdrav svima