A što se tebe tiče, Živote, smatram da si ostatak od mnogo smrti (bez sumnje, ja sam već umro deset tisuća puta)..
četvrtak, 29.07.2010.
"Još sam sretan što postojim, pišem pesme, zvezde brojim, još sam onaj isti vetropir..."
|
Možda je najveća ludost koju možeš napraviti u životu, dozvoliti nekome da se zaljubi u tebe. Jer, kad se netko zaljubi u tebe, on posvoji dio tvog života pod svoj i samim time ti postaješ dio nečijeg života, sviđalo se to tebi ili ne. Jedina veća ludost od toga je da se sam zaljubiš u nekoga, jer time nužno uzimaš dio nečijeg života u svoj život, i svaka te zaljubljenost ili Ljubav mijenja i čini drugačijom osobom od osobe koje se sjećaš. To promijeni i tvoja sjećanja. Stvar sa sjećanjima je utoliko gadna, jer ćeš te svaki puta kada se ponovno zaljubiš izjedati onaj malen "crv" sjećanja na završetak prve Ljubavi/zaljubljenosti. Zapravo me muči činjenica da sam sama sebi zabranila zaljubljenost bilo koje vrste (u ljude, mjesta i stvari) a već sam sama sebe prevarila. I to ne u jednoj osobi/mjestu/stvari:). Zabranila sam si to zapravo već vrlo davno, ali nije baš da sam se pridržavala toga. Putuje mi se. Ne samo fizički, već i duhovno. Samo bih spakirala nešto stvari, nešto novca, foto aparat u džep, kartu Europe u ruke, pa gdje me kockica i zatvorene oči odvedu. Osoba s kojom bih putovala nema putovnicu (jako se smijem ovome:)), a kako ne znam ni jednu drugu osobu s kojom bih trenutno putovala, vjerojatno ću putovati po Hrvatskoj još neko vrijeme. Hej, osobo s kojom želim putovati, najkasnije za zimskih praznika idem van Hrvatske, pa ti odluči hoćeš li ili ne imati putovnicu:). Nisam nikada stavila ruksak na leđa, kartu u džep i podigla palac da stopiram na putu do negdje. To mi se radi. Jako mi se to radi. Želim nova iskustva. Istraživati, riječ osobe s kojom mi se putuje. *Road to hell?* Onda, ta stvar s putovanjima. Zapravo nije toliko bitno gdje idem. Bitan je doživljaj koji ponesem s putovanja. Shvatila sam to danas, čitajući forum o putovanjima, i tražeći za koje zemlje ne treba putovnica. Najbolja putovanja u mom životu (bilo ih je zapravo dosta, kad malo razmislim, ali ni jedno dalje) su bila ona koja nisu bila isplanirana u detalje, na kojima sam imala vremena stati kod obične kućice i diviti se načinu na koji stepenice idu u nebo. Jer da, na tom su se mjestu stube spajale s nebom, doslovno, a sve je okruživao miris lavande. I kada sam se popela do neba, osvrnuvši se oko sebe, mogla sam vidjeti pola našeg mora. Predivan osjećaj. A i imam tu potrebu stalno ići negdje. Skitnica sam vjerojatno. Lutalica? Ne, pelegrin definitivno. Volim emocije vezane uz mjesta i potpuno strane ljude. Mjesta na kojima mogu biti hrabra i samouvjerena. Nažalost, to su uvijek mjesta stotinama kilometara udaljena od mjesta koje zovem domom. Kad smo kod naslova posta, to je iz pjesme koja u zadnje vrijeme dođe kao pozdrav. Samo ne znam ima li ime pjesme značenje, ili tekst pjesme. Jer, iako više nisam klinka, nije da se šminkam i da želim stvari skupe. Oke, želim lutati uokolo, no to i nije baš toliko skupo:). I studirati. To je skupo. Ali nije vezano uz pjesmu, hej. Hmh.. muža inžinjera.. to opet ovisi o tome što će osoba koja će mi biti muž raditi u životu, a to je još uvijek diskutabilno i promjenama podložno jer ono. Nije da imam muža u planu narednih xy godina (dvoznamenkasti broj). No kako se planovi vrlo često izjalove.. I još uvijek navrh glave imam "(belu)mašnicu od svile  "Želim da ovo pročitaš. |
- 04:14 - Komentari (5) - Isprintaj - #
petak, 23.07.2010.
Kad se prva beba prvi put nasmijala, njen se smijeh razbio u tisuću komadića koji su se razbježali, i to je bio početak vila..
|
Petar Pan je simfonija za uši dječice, a i nas malo veće dječice također. Upitala sam se zadnjih dana, gdje je vrijeme stiglo otići toliko brzo i kada sam zapravo stigla odrasti?! I eto, čak ne znam ni sama kako sam se odlučila čitati baš Petra Pana, od svih bajki koje mi se motaju po policama s "ozbiljnim" knjigama. Ono, još sam nedavno išla u peti razred, i mislim da mi je onda najveći problem bio kako se prešvercati iz kuće s majicom koja otkriva pupak i hlačama koje vise do pola tura, a da tata to ne primjeti. A sad već tražim stan i učim se snalaziti po sasvim novom gradu, moram se brinuti sama za sebe (ajde, ovo je polovično istinito, imam roditelje koji su me spremni financirati bar prvo vrijeme, a i dulje bude li nužno potrebno, imam i dalje dom tamo gdje su oni, tako da se mogu uvijek vratiti, imam čak i menze za slučaj da ne znam kuhati (hej, znam, pitajte Karla:D) ali ipak ono.) Muči me taj osjećaj donkihotovske borbe s vjetrenjačama koja me mori zbog mog Petar Pan sindroma. Ne želim odrasti, tako je ružno biti odrastao. Odrasli ljudi, oni koji u sebi nisu sačuvali dijete, su dosadni, zaokupljeni novcem i realnošću i mislim da čak ni sanjati ne znaju. Već mi je, po mojoj realnoj procjeni, odletjelo najmanje 30% života, formalno sam odrasla, ali ja bih još uvijek balone i mašne i Lego kockice i praviti slamkom mjehuriće po mlijeku i tako to:D. Ima tih nekih stvari koje nikada u životu nisam radila, a sada sam zapravo shvatila da bih ih trebala isprobati raditi, čisto da vidim idu li mi ili mi ne idu. Nikada nisam voljela gledati tv, a ovo ljeto sam pogledala već tri filma. Baš smo danas pogledali Alicu u zemlji čudesa. Nikada nisam voljela sport, misleći da sam prenespretna, a već me dulje vrijeme mori ideja da pokušam. Nikada nisam slagala pazle. To svakako želim pokušati. Nego, smatrate li vi krađu napisanog, dakle, stihova, rečenica i sl (intelektualnog vlasništva) krađom? Bila sam u međuvremenu na upisima:). Prije upisa sam bila u Zagrebu (no, Ivaniću zapravo):). Lijepo je tamo, razmaženo:). U Rijeci me udomilo dvoje iznimno dragih blogera, hvala:) |
- 19:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 16.07.2010.
Nije istina da vile umru kada prestaneš vjerovati u njih ili zašto egzistencija bez esencije nije svrsishodna
|
Dugo vremena sam bila uvjerena da Vila umre ako u nju prestanu vjerovati. Zato sam se cijela uvukla u melankoliju egzistencije i posvetila se posvemašnjem sivilu postojanja, općenitog, ogoljelog postojanja, lišenog bilo kakve svrsishodnosti. Egzistencija bez esencije nije svrsishodna, definitivno i provjereno. Naime, kako mi, kao ljudi, ne znamo koja je esencija naše egzistencije, na nama je da ju otkrijemo. No mnogi od nas ignoriraju potrebu za traženjem esencijalne niti koja bi našu egzistenciju učinila svrsishodnom, pa tapkaju u melankoliji egzistencije. To se na tren dogodilo i meni. Kažem na tren, jer ipak bijah osoba koja je u 7. razredu pisala osvrte na Nietzschea i svađala se s Kantom zato što se Kant nije slagao s onim što kaže Nietzsche. Nekako sam nekih pet mjeseci uspjela ostati na mjestu i tapkati u mraku. Zapravo sam se samo pokušala prilagoditi načinu egzistiranja većine, no to u mom slučaju nikako nije bilo moguće i moralo je rezultirati slomom u nekom trenu. Bila sam duboko uvjerena da ću umrijeti kad prestanu vjerovati u mene, jer ja zaista postadoh Vilom u nekom trenu, i očekivano, postadoh krhka i nježna, baš kao svaka druga vila. Prilagodih se načinu razmišljanja većine u nekom periodu, nisam više stremila traženju biti nego se prepustih na milost i nemilost sivilu neispunjene svakodnevnice. Zatim se dogodilo da je Vila u jednom trenu samo eksplodirala, gušena okovima, i srušila mostove koji su njenu egzistenciju lancima povezivali za akcidentalnost egzistencije. Nisam umrla, a nisam ni nestala ali je zato moja akcidentalna egzistencija na dobrom putu u traženju esencije, da. Pitate li se vi ponekad zašto Balašević nema ni jednu pjesmu o vilama? Upisah hrvatski jezik i književnost (kroatistiku) i filosofiju. Čisto ako nekog zanima. Zašto nema rubrika filosofija ovdje -.-? |
- 19:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 13.07.2010.
Song to say something?
|
Ako odem iz provincije, u grad jezivo velik, hoću li zatomiti bol koja se nakuplja kroz sve to vrijeme? Uopće više nisam ni tužna, ni ljuta, ni razočarana a ni sretna. Samo sam savršeno ravnodušna:) Nemam pojma je li to dobro ili nije, samo znam da je tu, neopipljivo ali prisutno. Još uvijek ne ide mijenjanje Mjeseca za Sunce, Mjesec se previše čvrsto uvukao u svaku poru.. ali polako napredujem s osjećajima. Sad me više ne boli toliko, ali se sramim biti sama negdje. Ali sam napokon slobodna. I još samo tren pa ću biti potpuno slobodna.. |
- 11:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 02.07.2010.
Road to Hell..
|
Vozimo se u tvom automobilu prema putu za vječnost. Sladak si tako usredotočen na cestu, isključen iz svega. Tko zna gdje ti misli lutaju. Znam samo da ti se pogled ponekad izgubi na mojoj nozi koja se nestašno vidi ispod crne suknje. Više ni ne brojimo kilometre, samo prolazimo pored poznatih imena tako nepoznatih mjesta. Mogli bismo stati kod jezera, predlažeš, i protegnuti noge malo. Složim se s tobom, nasmiješivši se. Skreneš na put posut kamenčićima i uskoro nam pogled obuhvaća divnu, netaknutu prirodu i ogromno jezero. Sjećam se, izašla sam iz automobila a ti si me gledao. Nisam znala što reći ni kamo se okrenuti pa sam ti prišla, a ti si nestrpljivo čekao da krenemo šetat. Pogledala sam te u oči, a ti si me zbunjeno primio za ruku. Znaš, to mi se svidjelo najviše od svega što smo proživjeli do kraja tog dana i kroz tu dugu, besanu noć. Odavalo je toliko nježnosti i privrženosti.. Prošetali smo po obali jezera bezbrižno čavrljajući o tako nebitnim stvarima, a zatim smo se vratili natrag do automobila. Nisam ti htjela pustiti ruku pa sam te zagrlila, a ti si mi spremno stavio ruke oko struka. Mislim da si rekao nešto kao „Idemo?“ i ja sam se morala složiti. Nastavili smo putovanje, vidljivo napeti i smeteni. Ne znam zašto sam bila toliko nervozna, zato što sam napokon bila u tvom društvu, ili zato što si me vodio k sebi doma, na mjesto gdje će meni sve biti nepoznato, a tebi poznato, pa ćeš dominirat. Ušli smo u predgrađe velikog grada, iz kojeg smo trebali stići u tvoj grad. Stajali smo u dugoj koloni automobila na semaforu kad si mi maknuo kosu s lica zbunivši me. Pogledala sam te pogledom koji pamtiš od one večeri u kojoj si naučio dugo igrati.. Napokon smo došli pred tvoju kuću. Nekako sam se prisilila da izađem iz automobila, iako sam htjela da ostanemo u njemu i sakrijemo se na zadnja sjedala. No ti si inzistirao da ipak uđemo pa smo ušli. Odmah si me poveo u svoju sobu. Preskočili smo sve one uljudnosti koje smo već nadvladali u danima virtualnog gledanja, te si me odmah zagrlio i privukao sebi. Pogledala sam te u oči i prislonila usne na tvoje. Predivno si se ljubio, tako nježno, grickao mi usnu i zavodio me dodirima po leđima istovremeno. Moje su ruke bile u tvojoj kosi, nježno te čupkajući, a zatim sam ih sramežljivo spustila do ruba tvojih traperica te ih zavukla ispod majice istražujući tvoje tijelo. Poveo si me prema krevetu na koji sam sjela, sagnuo si se i izuo mi jednu po jednu starku, gledajući me u oči. Dlanom si mi nježno prošao nogom, od stopala do koljena, a zatim sjeo do mene i izuo se i sam. Zagrljeni, ljubili smo se i u nekom su trenu moje noge završile u tvom krilu, a moje su ruke opet bile ispod tvoje majice. Primio si me i prebacio me sebi u krilo, prstom mi nježno prošao ključnim kostima pa po malom dijelu razotkrivenih grudi te mi skinuo majicu. Refleksno sam se privinula uz tebe da mi ne bi vidio grudi jer je svijetlo još uvijek bilo upaljeno i sramila sam se. Da, morala sam se maknuti tebi iz krila da bi mogao ugasiti svijetlo i upaliti svijeću koja je stajala na stolu. Vratio si se natrag, primio me za obje ruke te sam sada stajala pored tebe. Zagrlio si me jednom rukom, a drugom si mi vješto otkopčao grudnjak. E to je bilo zločesto i natjeralo me da ti skinem majicu, spustim se do gumba na tvojim hlačama i otkopčam ga. Moj trenutak nepažnje iskoristio si da mi sasvim skineš grudnjak i položiš ruke na moje obnažene grudi. Lagani pokreti po mojim bradavicama učinili su svoje, one su se ukrutile, a moje su usne potražile tvoj vrat. Otkopčao si mi suknju, oslobodio me odjeće gotovo u potpunosti, skinuo svoje hlače i nježno me položio na krevet. Nadvio si se nad mene i počeo me ljubiti. Ruke su mi vrludale po tvojim ramenima i leđima, a tvoje su se usne spustile po vratu do grudi. Prvo si me samo nježno ljubio između, a zatim si stavio bradavicu u usta i cuclao ju, nježno ju gricnuvši s vremena na vrijeme. Uzbudila sam se, a ti si to osjetio, pa si rukom krenuo niz moj trbuh i uskoro se usnama spustio u ono područje ispod pupka a iznad mjesta koje je vapilo za tvojim prstima. Prstima si me dodirivao po bedrima, sve do ruba gaćica, izazivajući me, a jezikom mi prolazio po trbuhu, a ja sam se meškoljila i nokte ti lagano zabijala u leđa, sva zbunjena količinom užitka. Dodirivao si me preko gaćica, dok sam noge nesvjesno skroz skupila i zgrčila. Poljubio si me u usta i rekao mi da se ne trebam bojati, ljubio me, svukao mi gaćice, nježno mi raširio noge i prstima se počeo igrati. Prvo si me samo blago dodirivao po površini, a ja sam ti grizla usnicu, pa si stavio prst u mene i počeo ga nježno pomicati. To me izludilo, okrenula sam se prema tebi, ljubila te u usta a rukom ti prolazila izbočinom koja se nazirala preko bokserica. Htjela sam te skinut, ali sam se sva zapetljala te si na kraju sam skinuo bokserice, a ja sam se počela rukom igrati tvojim čvrstim udom. Spustila sam se usnama, ljubila te i mazila no to si htio ostaviti za kasnije pa si opet preuzeo kontrolu, primio me, nadvio se nad mene, još se malo poigrao prstima, smjestio se među moje raširene noge i počeo me izazivati. Namjestio si se točno na ulaz i lagano me dodirivao gledavši me u oči, a ja sam se nestrpljivo meškoljila ispod tebe. Tada si odlučio uči. Činio si to sasvim nježno, kao da se bojiš da ćeš me povrijediti. I tako smo se gledali i vodili ljubav prvih par minuta, a zatim si ga izvadio gotovo do kraja i silovito se nabio u mene. Stavila sam ti noge na leđa, jednom te rukom mazila po leđima a druga je bila u tvojoj ruci. Sva sam se sakrila tebi na rame i pomicala se u skladu s tobom. Htjela sam promijenit pozu, pa si se odmaknuo i sjeo na krevet, a ja sam sjela tebi u krilo, obujmila te rukama i nogama i stala se nabijat na tebe. Primio si me za guzu, pomagao mi da se nabijam na tebe i ljubio me. U jednom trenu si me primio, rukama me odmaknuo na krevet, izvukao se i počeo me dodirivati po cijelom tijelu. Jedna je ruka već bila između mojih nogu, dodirujući me i mameći, a usne su se spuštale po trbuhu, nestrpljivo tražeći mjesto na kojem će mi pružiti vrhunac. Počeo si me lizati, a ja sam opet nesvjesno skupila noge ali si mi ih ti raširio i nastavio lizati. Lagano sam se podignula, primila te za glavu time ti pokazavši da ne želim da prestaneš, a ti si me nastavio lizati i. U jednom trenu si me primio, okrenuo me na bok, raširio mi noge i snažno ušao u mene. Rukom si mi prolazio po cijelom tijelu, a zatim me okrenuo na leđa i počeo me maziti. Ruke su ti se igrale mojim tijelom kao da sam lutka, istražujući svaki komadić moje kože i prateći svaki moj uzdah. Okrenula sam se i počela te ljubiti, počevši od usana, spuštajući se po prsima, trbuhu pa sve do mjesta koje je žarko željelo da ga se uzme u usta. Prvo sam ga uzela u ruku i cijelog ga izljubila, a zatim sam vrh stavila u usta i nježno ga lizala, pritom te gledajući u oči. Primio si me za kosu, da mi ne pada na lice i da možeš vidjeti moj pogled kad se ljubim s najslađim dijelom tvog tijela. Nekoliko puta sam ga cijelog nježno liznula, a zatim sam opet stavila vrh u usta, ali rukom ga cijelog dodirujući. Mislim da nikada neću zaboraviti sjaj u tvojim očima kad si počeo svršavati, i shvatio da se ja ne odvajam od tebe nego te i dalje nježno cuclam:). Kad si svršio, primio si me u naručje i nježno me poljubio, a zatim me polegnuo na jastuk i legao pored mene. Stisnula sam se uz tebe i čvrsto se držala za tvoju ruku a ti si mi nježno prolazio kosom, milujući me. Mali Divljak je u tom trenu shvatio da propušta nešto vrlo zabavno pa se popeo na nas i počeo cviliti da ga primijetimo. Stavio si ga dolje, u kut kreveta, nagnuo se nad mene i sve smo počeli ponovno.. |