A što se tebe tiče, Živote, smatram da si ostatak od mnogo smrti (bez sumnje, ja sam već umro deset tisuća puta)..
četvrtak, 29.07.2010.
"Još sam sretan što postojim, pišem pesme, zvezde brojim, još sam onaj isti vetropir..."
|
Možda je najveća ludost koju možeš napraviti u životu, dozvoliti nekome da se zaljubi u tebe. Jer, kad se netko zaljubi u tebe, on posvoji dio tvog života pod svoj i samim time ti postaješ dio nečijeg života, sviđalo se to tebi ili ne. Jedina veća ludost od toga je da se sam zaljubiš u nekoga, jer time nužno uzimaš dio nečijeg života u svoj život, i svaka te zaljubljenost ili Ljubav mijenja i čini drugačijom osobom od osobe koje se sjećaš. To promijeni i tvoja sjećanja. Stvar sa sjećanjima je utoliko gadna, jer ćeš te svaki puta kada se ponovno zaljubiš izjedati onaj malen "crv" sjećanja na završetak prve Ljubavi/zaljubljenosti. Zapravo me muči činjenica da sam sama sebi zabranila zaljubljenost bilo koje vrste (u ljude, mjesta i stvari) a već sam sama sebe prevarila. I to ne u jednoj osobi/mjestu/stvari:). Zabranila sam si to zapravo već vrlo davno, ali nije baš da sam se pridržavala toga. Putuje mi se. Ne samo fizički, već i duhovno. Samo bih spakirala nešto stvari, nešto novca, foto aparat u džep, kartu Europe u ruke, pa gdje me kockica i zatvorene oči odvedu. Osoba s kojom bih putovala nema putovnicu (jako se smijem ovome:)), a kako ne znam ni jednu drugu osobu s kojom bih trenutno putovala, vjerojatno ću putovati po Hrvatskoj još neko vrijeme. Hej, osobo s kojom želim putovati, najkasnije za zimskih praznika idem van Hrvatske, pa ti odluči hoćeš li ili ne imati putovnicu:). Nisam nikada stavila ruksak na leđa, kartu u džep i podigla palac da stopiram na putu do negdje. To mi se radi. Jako mi se to radi. Želim nova iskustva. Istraživati, riječ osobe s kojom mi se putuje. *Road to hell?* Onda, ta stvar s putovanjima. Zapravo nije toliko bitno gdje idem. Bitan je doživljaj koji ponesem s putovanja. Shvatila sam to danas, čitajući forum o putovanjima, i tražeći za koje zemlje ne treba putovnica. Najbolja putovanja u mom životu (bilo ih je zapravo dosta, kad malo razmislim, ali ni jedno dalje) su bila ona koja nisu bila isplanirana u detalje, na kojima sam imala vremena stati kod obične kućice i diviti se načinu na koji stepenice idu u nebo. Jer da, na tom su se mjestu stube spajale s nebom, doslovno, a sve je okruživao miris lavande. I kada sam se popela do neba, osvrnuvši se oko sebe, mogla sam vidjeti pola našeg mora. Predivan osjećaj. A i imam tu potrebu stalno ići negdje. Skitnica sam vjerojatno. Lutalica? Ne, pelegrin definitivno. Volim emocije vezane uz mjesta i potpuno strane ljude. Mjesta na kojima mogu biti hrabra i samouvjerena. Nažalost, to su uvijek mjesta stotinama kilometara udaljena od mjesta koje zovem domom. Kad smo kod naslova posta, to je iz pjesme koja u zadnje vrijeme dođe kao pozdrav. Samo ne znam ima li ime pjesme značenje, ili tekst pjesme. Jer, iako više nisam klinka, nije da se šminkam i da želim stvari skupe. Oke, želim lutati uokolo, no to i nije baš toliko skupo:). I studirati. To je skupo. Ali nije vezano uz pjesmu, hej. Hmh.. muža inžinjera.. to opet ovisi o tome što će osoba koja će mi biti muž raditi u životu, a to je još uvijek diskutabilno i promjenama podložno jer ono. Nije da imam muža u planu narednih xy godina (dvoznamenkasti broj). No kako se planovi vrlo često izjalove.. I još uvijek navrh glave imam "(belu)mašnicu od svile  "Želim da ovo pročitaš. |