|
I sve je tako kako treba biti, a ono sto bude bit ce... tetovirana jesen, i sanjiva do zore.. kao mrtav delfin sto sanja usnulo more..
buka. šarenilo. košmar. kaos. nered. masa. metal. staklo. dan. sunce. boli.
smiraj. jesen. sumrak. tišina. cimet. harmonija.
klaun. maska. vila. knjiga. bajka. boja. sreća. suze. kaleidoskop. žutilo.
nemir. sputanost. tratinčica. plesne haljine na maslačcima. gramatika. prozor.
okvir. slika. whiskey. uvenula. staklo.
krhotine. čaša. boljitak. zvijezda. prozac. gubitak. sam. mir.
dadaizam. politika. hitler. zlo. patnja. tišina. molitva. sol. miris.
cimet. kosa. vjetar. lagano. krišom. kradom. neprimjetno. ponavljanje. aliteracije. gubitak. spontano.
Ljubav. mržnja. Ljubav. mržnja. Ljubav.
točke. bubamare. krila. let. sloboda. boje. crtež. krede. priča. noć.
mjesec. osijek. stepenice. arhitektura. hipersenzibilno. komplicirano. brojevi. fizika.
nebo. galakcija. lizalice. slatko. šareno. djetinje. moje. tvoje. naše. nekada.
prosinac. pahulje. samoća. mir. vino. cimet. toplina. nedefinirano. gubitak.
proljeće. smrt. zeleno. jesen. tetovirana.
|
A što se tebe tiče, Živote, smatram da si ostatak od mnogo smrti (bez sumnje, ja sam već umro deset tisuća puta)..
nedjelja, 21.02.2010.
"Imam osjećaj kao da bježiš od nečega, Nikol"
Svi ti ljudi me sve više plaše. Bojim ih se. I ne želim provoditi vrijeme s nekim tko je na bilo koji način okrutan. Jer sama okrutna nisam. Plaši me to. Mogućnost da neću naći svoj smiraj i svoje mjesto u ovom preubrzanom svijetu. Mogućnost da će vrijeme otploviti prebrzo i da neću stići, a ne znam ni što zapravo pokušavam stići. Bojim se.
Nisam se baš bojala u životu, ali bojim se. Ljudi odlaze. Prebrzo. A drugi ne rastu duhovno da bismo mogli zajedno letjeti.
Mirela? Sve ovo vrijeme nisam se osjetila dovoljno hrabrom pisati o njoj. Svi mi gubimo jer život je ruski rulet, ali zašto, o zašto Bože, Jahve ili Krišna, ti koji tisuću imena imaš a samo si jedan, zašto dozvoljavaš da ljudi odlaze tako mladi? Još nismo stigle otpjevati ni Vrapce i komarce, a već si ju preselio u drugu dimenziju, drugi svijet, život- smrt. Ne znam da li da se smijem nad ironijom svega što se događa ili da plačem jer ovako više zaista ne ide. Cijelo vrijeme se pretvaram. I onda me pitaju zašto sam odustala od glume na koju sam išla. Zašto? Zato što bih tamo vjerojatno jednom počela biti iskrena. A to ne bi bilo nimalo dobro. Nedostaješ mi. Znaš da mi nedostaješ. Tako je čudno gledati isprazne ljude koji samo stoje. Ti si skakutala cijelo vražje vrijeme. Pila si sokove na slamčicu. Jela si one masne krumpiriće i bila sama mršava ko krumpirić. Imala si najljepšu kosu u društvu. Kako je to sve čudno, ringišpilasto i bolno.
A onda su se dogodile i te čudne stvari, da su mi ljudi s kojima sam si u naše vrijeme bila dobra, počeli ići na živce sa svojim jadnim forama i pokušajima pretvaranja da su odrasli i sveznajući ili pak da su flegmatični a to nisu. Počeo mi je na živce ići i neuspjeh pa ga se bojim. I stalno ga pokušavam preduhitriti a on me slijedi, a ni sama ne znam što točno želim i oko čega se trudim, no ja i dalje učim iako od toga nikako ništa.
I tako ljudi imaju osjećaj da bježim od nečega, ali zapravo ne bježim već sam samo u tolikoj mjeri povučena da ne dopuštam nikome približiti mi se. Stvaranje bilo kakvih emocionalnih veza mi se čini nepotrebnim jer kasnije samo boli. Zato vjerojatno i raskidam sve emotivne veze koje imam, udaljavam se od ljudi koji bi se trebali zvati prijateljima i samujem. Poput Stepskog vuka. Bježim li ja to od same sebe, od sudbine, života ili smrti? Ne znam. Rekla bih da mi treba pomoć šrinka, a kako oni ne vjeruju u dušu na isti način kao ja, ništa od toga.
Sve se nekako previše iskompliciralo i papir više ne diše istim mirisima, knjige su postale nijemi ali i najbolji prijatelji a bjeg iz ove sumorne sredine možda mi predstavlja novi život.
|
"Imam osjećaj kao da bježiš od nečega, Nikol"
Svi ti ljudi me sve više plaše. Bojim ih se. I ne želim provoditi vrijeme s nekim tko je na bilo koji način okrutan. Jer sama okrutna nisam. Plaši me to. Mogućnost da neću naći svoj smiraj i svoje mjesto u ovom preubrzanom svijetu. Mogućnost da će vrijeme otploviti prebrzo i da neću stići, a ne znam ni što zapravo pokušavam stići. Bojim se.
Nisam se baš bojala u životu, ali bojim se. Ljudi odlaze. Prebrzo. A drugi ne rastu duhovno da bismo mogli zajedno letjeti.
Mirela? Sve ovo vrijeme nisam se osjetila dovoljno hrabrom pisati o njoj. Svi mi gubimo jer život je ruski rulet, ali zašto, o zašto Bože, Jahve ili Krišna, ti koji tisuću imena imaš a samo si jedan, zašto dozvoljavaš da ljudi odlaze tako mladi? Još nismo stigle otpjevati ni Vrapce i komarce, a već si ju preselio u drugu dimenziju, drugi svijet, život- smrt. Ne znam da li da se smijem nad ironijom svega što se događa ili da plačem jer ovako više zaista ne ide. Cijelo vrijeme se pretvaram. I onda me pitaju zašto sam odustala od glume na koju sam išla. Zašto? Zato što bih tamo vjerojatno jednom počela biti iskrena. A to ne bi bilo nimalo dobro. Nedostaješ mi. Znaš da mi nedostaješ. Tako je čudno gledati isprazne ljude koji samo stoje. Ti si skakutala cijelo vražje vrijeme. Pila si sokove na slamčicu. Jela si one masne krumpiriće i bila sama mršava ko krumpirić. Imala si najljepšu kosu u društvu. Kako je to sve čudno, ringišpilasto i bolno.
A onda su se dogodile i te čudne stvari, da su mi ljudi s kojima sam si u naše vrijeme bila dobra, počeli ići na živce sa svojim jadnim forama i pokušajima pretvaranja da su odrasli i sveznajući ili pak da su flegmatični a to nisu. Počeo mi je na živce ići i neuspjeh pa ga se bojim. I stalno ga pokušavam preduhitriti a on me slijedi, a ni sama ne znam što točno želim i oko čega se trudim, no ja i dalje učim iako od toga nikako ništa.
I tako ljudi imaju osjećaj da bježim od nečega, ali zapravo ne bježim već sam samo u tolikoj mjeri povučena da ne dopuštam nikome približiti mi se. Stvaranje bilo kakvih emocionalnih veza mi se čini nepotrebnim jer kasnije samo boli. Zato vjerojatno i raskidam sve emotivne veze koje imam, udaljavam se od ljudi koji bi se trebali zvati prijateljima i samujem. Poput Stepskog vuka. Bježim li ja to od same sebe, od sudbine, života ili smrti? Ne znam. Rekla bih da mi treba pomoć šrinka, a kako oni ne vjeruju u dušu na isti način kao ja, ništa od toga.
Sve se nekako previše iskompliciralo i papir više ne diše istim mirisima, knjige su postale nijemi ali i najbolji prijatelji a bjeg iz ove sumorne sredine možda mi predstavlja novi život.
|
četvrtak, 18.02.2010.
Nevolja je prijatelj kad si princeza i obuješ čarobne cipelice na snijeg!
Rekla ja sebi neki dan, pa dobro Nikol, mogla bi ti napisati nešto u taj svoj dnevnik-blog. I eto. Tu sam, za kuhinjskim stolom, okružena rječnikom iz engleskog (Longman Dictionary of Contemporary English), roditeljima (bok mama i tata), mačkima (bok Cvilko, bok Žućo), tehničkom, kemijskom, špincima, Orbitom zelenim (koji ne volim, ali si majka naravno ne može zapamtit da mi kupi bar tamnoplavi kad je Orbit najjeftiniji:D - Nikol je žvakačoovisnik), korektorom, knjigom iz engleskog i tako to.
No da, da ne opisujem okolinu, moj otac ovih dana ima maniju prigovaranja na sve što stigne. Haha:) (L).
U utorak su kod nas u školi bile maškare. Još me uvijek dvoji ono svrsishodno (o što volim ovu riječ) pitanje: Maskiraju li se ljudi da bi bili ono što nisu (ono što žele biti) ili pak maskirajući pokazuju ono što zaista jesu?
Ne bih znala. Ako ima netko da zna, molim odgovor, hvala:)
(Balašević pjeva: "O da mi je, da se još samo jednom zaljubim, opet bih uzeo kostim večnog dečaka...")
Intenzivno radim na učenju za državnu maturu. Prošli tjedan sam bila u Svetom Martinu na Muri na natjecanju "Gastro". Bilo je loše, natjecanje samo po sebi. A provod je bio dobar. (pozdravljam Jelenu koja ni ne zna da imam blog, super izgledaš u bikiniju:)). Čudesno je vidjeti da su profesori sasvim obični ljudi kad nisu u školi.
Eto, to je to. Od izvješća. Hahaha:) :*
|
|
|