Ako odem iz provincije, u grad jezivo velik, hoću li zatomiti bol koja se nakuplja kroz sve to vrijeme? Uopće više nisam ni tužna, ni ljuta, ni razočarana a ni sretna.
Samo sam savršeno ravnodušna:) Nemam pojma je li to dobro ili nije, samo znam da je tu, neopipljivo ali prisutno. Još uvijek ne ide mijenjanje Mjeseca za Sunce, Mjesec se previše čvrsto uvukao u svaku poru.. ali polako napredujem s osjećajima. Sad me više ne boli toliko, ali se sramim biti sama negdje. Ali sam napokon slobodna. I još samo tren pa ću biti potpuno slobodna..
Post je objavljen 13.07.2010. u 11:51 sati.