A što se tebe tiče, Živote, smatram da si ostatak od mnogo smrti (bez sumnje, ja sam već umro deset tisuća puta)..
četvrtak, 10.07.2008.
|
*Svaki puta kada mislim da znam sto ces sljedece uciniti, ti ucinis nesto za sto nikada ne bih rekao da ces uciniti.* Tako je jedna osoba opisala moju osbnost. I kada ne znam za sebe, ipak postojim na neki nacin. Moje je postojanje odredeno cinjenicom da je jesen blizu. I da ces mi doci. A ako i ne dodes, ne bojim se tvog nedolaska. Bojim se samo da bi mogao zaboraviti svu ispunjenost koja postoji sakrivena u nama. Trenutak iznenadne tisine koji nastupi pogledom u necije slucajno sretnute oci, budi me iz svih snova sto sanjam i dize tebi. Daleko si kilometrima i zapravo je vrlo cudna ceznja sto me mori. Ne znam sjecas li se ikako topline mog zagrljaja ili boje moga glasa kada sam vesela. No znam da se sjecam svake pojedine boje, nijanse, tona i njeznosti tvog glasa, nacina na koji izgovaras ime.. Ne bojim se. Prepustena sam trenutku. Rekao si da za sve na svijetu postoji trenutak. Mi smo samo imali srece sto se nas trenutak poklopio.. A mozda bude srece jos i vise. Jednom kada skupim hrabrosti i nepripremljenom ti zarijem notke u dlan, podsjecajuci te da jos postojim tamo negdje, mozda dokazem sebi da si tu.. I da neces otici nigdje. Gubim se u ljetu. Osjecam se nesretno gledajuci kako je sve isprazno. Pobudujem duhovnost rijecima sto sam ih skupila knjigama iz cijelog svijeta. Pateticna sam. Nekako mi je bilo tesko uvjeriti samu sebe da te ne volim. Da sam te zaboravila i da mi ne znacis nista. Bilo je tesko, sve dok nisam shvatila da od toga nema koristi. Naucis zivjeti sa svom tom kolicinom emocija. Malo te mrzim, malo te volim. Iz dana u dan spoznajem neke ove emocije nastale mijesanjem svih primarnih koje su vezane uz tebe. Ne sanjam te. Nikada. Jednostavno te zamisljam. Sjedim bedastog pogleda u nesto sasvim deseto, a misli su mi tamo u tvom gradu, na mjestima koja jos nisam posjetila, sa tvojom rukom u mojoj ruci. To je sasvim dovoljno. Ne bi li mogao povremeno doci i primit me za ruku, kako bih se osjecala zivom i ispunjenom? Volim zamisljat tvoj miris. Tvoj glas. Nacin na koji mi kazes da sam neozbiljna i malecka. Osmjeh i onu mudrost sto zraci iz tebe. Dodir na svakom komadicu svog tijela, dodir koji nisam a ni necu osjetiti. Jednostavno te volim. Cak te vise ni ne trebam pored sebe da bih te voljela. Dovoljno mi je znati da postojis. Da se budimo jutrom, pijemo coca colu (koju jos uvijek mrzim) proizvedenu u istoj tvornici, i da jedemo iste bonbone. Da slusamo relativno istu glazbu, i citamo mozda cak i iste knjige. Da me se ponekad sjetis. Da.. *Znam da ce sve biti bas onako kako treba biti...*  |