15
petak
lipanj
2012
"Žicanje prijezira"
"Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede", rekao bi Balašević.
Eee, kad bi ga ljudi slušali... Nije san koji ostvariš. To je onda stvarnost, a ubrzo i prošlost. Pa ipak, ima par snova koje sam spremna ostvariti.
I dok je ubadao iglom punom tinte u moju ruku, postajala sam sve sretnija. Adrenalin, serotonin i drugi veseli i sretni hormoni pizdili su mojim tijelom, a umjesto straha, zabrinutosti i boli osjećala sam samo sreću i ugodno iščekivanje. I dobila sam ju, svoju drugu tetovažu.
Te sam večeri razgovarala s njim. Iako mu se tetovaže načelno ne sviđaju, rekao mi je da sliku moje ne može prestati gledati. Iako, bila je to samo jedna u nizu njegovih predivnih izjava zbog kojih me privlačio sve više. Iako smo potpuno različiti svjetovi, klik je bio strašan. Ni njemu ni meni nije bilo jasno zašto se to dogodilo među nama, ali nismo mogli prestati misliti jedno na drugo.
Uza svu ciničnost i osjećaj da smo kao i sav ostali svijet oguglali na romantiku i stare vrijednosti, sve nam se to vraćalo kao neko davno biološki uvjetovano sjećanje. Kao prirodni strah od vatre ili visine, privlačili smo se beskonačno. Tako prirodno, nježno i bezuvjetno. Chatali smo satima, razgovarali telefonom. I iako od početka svjesni da nismo jedno za drugo, nismo mogli jedno bez drugog.
Dva mjeseca kasnije sam ga ostavila.
komentiraj (2) * ispiši * #
11
ponedjeljak
lipanj
2012
e moj deda...
Moj deda još ne ore nebeske njive. Okopava svoje dvorište motikom, sa 87 godina. Sadi povrće, pljevi, staračkim rukama prebire kroz bilje u potrazi za puževima i travom, starim očima vreba lisne uši koje bi mu mogle oštetiti divlje ruže.
„Nitko me ne posjećuje. Znao sam da će tako biti...“, konstatira očajno, čisteći mi korov iz salate.
Moj otac kaže da ima grč u želucu od '86.-e, kad se vratio iz Švicarske u Jugoslaviju.
Je li ljudska sudbina borba protiv straha i usamljenosti? Možemo li biti sretni jedino ako izignoriramo tuđu patnju? Naravno, pod uvjetom da sami imamo sreće da nam se kockice poslože..
Čini mi se da je to nulta točka s koje kreće život odraslog čovjeka. Nakon što shvati da je srednjoškolska ljubav samo rezultat hormona i da je za dobru vezu potrebno puno više. A ponekad ni to nije dovoljno. Nakon što izgubi većinu školskih prijatelja. Nakon što shvati da posao zapravo nije osobito zabavan. Nakon nekoliko padova, probudi se sam. Shvati da se mora boriti sam, ako se stvarno želi za nešto izboriti. Ali opet, kad dođe na točku kad prihvati samoću, ona postaje teret. Svi trebamo potvrdu, podršku, nekoga... I što više upoznajem ljude, i njihove sudbine, uvijek je svima zajednička crta i uvijek je isti motiv strah od usamljenosti. Pa će si često napraviti i nešto na štetu, samo da ne budu sami. Jer samoća najčešće nije stil života, barem za većinu, nego prisila.
„Znam da ću umrijeti sam. Dođeš sam, umreš sam“, kaže moj stari.
No, ja sam još dovoljno mlada da vjerujem u ljude, u bliskost, i nadam se da ću oko sebe uspjeti kroz život okupiti ljude kojima ću dovoljno značiti. Utopija ili ne, moram u to vjerovati da bi se probila kroz život pun samoće...
I zato sam nakon svih tih godina mukotrpne vanbračne zajednice ostavila čovjeka za kojega sam mislila da je čovjek mog života. Zato sam se počela družiti samo s pozitivnim ljudima. U nadi da svojim naporom mogu stvoriti sebi bolju...socijalnu i emocionalnu...budućnost.
Tako je počela i moja borba protiv samoće.
Eh, deda moj, ti bar imaš kome reći da si usamljen..
komentiraj (2) * ispiši * #
