12
petak
listopad
2012
Mišu mali
Bol je kao glupa kost u mozgu, kao depresija bez razriješenja. Nitko od nas nije imun, nema cjepiva, za tu nježnu, sočnu, podatnu bol. Koja nas opterećuje, zabavlja, opsjeda, manipulira mozgom kao da smo bespomoćna djeca. I čiji nas samo jedan dodir obilježi za život.
„Mali mišu moj“, rekao je, „znaš da si mi draga“. Trkeljao je o dragim uspomenama, o tome kako mu je važno da zna da sam dobro. Ja sam imala smrznuti osmijeh na licu, kao, da da, i meni je drago što smo se sreli. Ali mi je srce ošinuo bič hladnijih zima. Pa koji je to peh sresti ga? Mišu, tako me kao prvo zvao najdraži ikad, i jedini kojeg sam ozbiljno shvaćala.
Tko je bio on da si je uzeo za pravo da me tako zove? Tko je on da mi to otme?
Eh, on je bio taj, jedini kojem sam dopustila da me tako nazove nakon njega, jer je bio taj poseban meni. Taj. Koji je čak bio bolji.
Ovaj ritam, da nema njega, ne znam iskreno kako bih podnijela ovu noć. Jer su mi noći, i večeri, kao bolesna pustinja bes crvenog pijeska. Bes sunca koje ubija. Bes očekivanog. Bes sirotinje koju žališ jer su još jadniji od tebe.
Bes njega, njegovog glasa koji para, bes laži koja stvara, bez golemih smeđih očiju koje fale. Bes glasa od kojeg mi je srce na rubu srčanog.
Bes glasa njegovog ova noć je najpraznija, najsuša pustinja.
komentiraj (13) * ispiši * #
11
četvrtak
listopad
2012
Nesanica
Pokušavam usporiti. Nakon svih padova, i rijetkog uspjeha, nakon što sam prevladala sindrom kroničnog umora, učim živjeti sporo. Samo, ne znam mogu li. Ponekad mi se čini da su ljudi nekakvi sazdani. Usporim li na poslu, privatni život podivlja, i obratno.. Usporim fizički, a emocionalno nabujam. Kao zid pun vode, začepiš jednu rupu, ali će izaći na drugu. Pitam se je li zdravo suzbijati svoju osobnost, a ako to nije osobnost, onda molim nađite lijek za nemirnu dušu koja vrluda svijetom i među ljudima.
Ležim u svom krevetu, na svom ugodnom, anatomskom jastuku, ali glava nikako da se ugnijezdi u ugodnu anatomsku udubinu. Ostaje, nekako, naherena, nekako, ukočena na tom svom nemirnom vratu. Kao da lebdi u zraku umjesto da umorna klone u postelju. Osvijestim, pa se opustim. Iduća misao, opet u zrak! To je samo milimetar, dva, ali taman da se osjećam kao da me stišću neugodni okovi, lijes tjeskobe i nemira, strahova i briga. Hoću li imati novaca da kupim hranu za pse, zašto me ne voli, hoću li naći posao, hoću li uspjeti platiti zimski plin, zašto mi se prijatelji ne javljaju onda kad ih najviše trebam, prokleti bili...?
Opusti se, draga, opusti se.. osjećam svoje noge, svoje ruke, svoj trbuh. Osjećam svoje grudi, svoj vrat, glavu, tjeme, čelo. Zašto mi je čelo tako vruće, i tako napeto? Zašto sam tako zabila glavu u jastuk?! Kvragu, dobit ću bore! Umm, zijev... Oh, moram sutra...
Hm, koliko sam spavala? Sat vremena, nije to dobro. Zašto slinim? Nisam slinila u snu otkad sam bila dijete.. Obrišem se u rukav. Ali i jastuk je mokar. Ma, nije me nazvao jer... a mami ću sutra reći šta ju ide i da nisam bila... ummm...
Koliko je sati. Jedanaest? O, super, opet sam prespavala pola dana. Možda i bolje tako, što ću radit tako i tako? Nekako sam umorna, zar nisam dobro spavala? Pa spavala sam deset sati, ne znam zašto se nisam naspavala. Ali nema veze. Danas bi trebala kupiti hranu za pse, hmm, pa dobro, budem im skuhala rižu, snaći ćemo se. A on, opet se nismo čuli, zašto je takav peder...? Kvragu, moram danas pogledat jel ima novih poslova...
komentiraj (2) * ispiši * #
