29
srijeda
kolovoz
2012
Ima slobode
Sva sranja nestaju sa slobodom
Zato je najteže slobodan biti
Kad glazba svira u glavi
I istina tutnji kraj uha
To boli više od najgore bolesti
Jer je put do gnjusne podsvijesti.
Prepustiš se energiji glazbe
Melodiji ljudske ćudi
Ni zle ni dobre, nego ljudske
Teško je sebi priznati
Al' baš zato slobodan budi.
U čemu je izazov života?
Ne u ulogama koje su nam dane
Ni u ritmu, ni u harmoniji, ni miru
Nego u protivljenju, u otporu i u bitku
U slobodi i istini, moje mlade dame.
Najteže je slobodan biti
Jer do slobode vodi samo jedan put
Uvijek isti, uvijek izbjegavan
Put bez boga, bez putokaza
Od suza slan, od alkohola sterilan,
Od boli, od iskustva i od rana krut.
komentiraj (3) * ispiši * #
27
ponedjeljak
kolovoz
2012
U groznici
Radije ću biti nesretno zaljubljena u divnog čovjeka, nego sretno zaljubljena u deset loših. Nakon mjeseci emocionalnog lutanja, i nepoznatih nemira, vratila sam se poznatom osjećaju. Prema sasvim poznatom čovjeku.
Nije to linija manjeg otpora, nego rezultat mnogih borbi. Nije to čovjek koji me želi, niti me voli, to je čovjek koji je dobar, i plemenit. Gad, na površini, ali ujedno i divan, divan gad. Gad kojeg moraš voljeti, ako si takvog kova kao ja.
Okej, možda ima tu malo linije manjeg otpora, ali problem s traganjima i nemirima je što me nikako ne uspijevaju učiniti zrelijom i mudrijom. Bila sam djetinjasta, i ostala sam. Imam osjećaj da tu nema pomoći. Kad god me obuzme narcisoidan osjećaj da sam sazrela i znam nešto što prije nisam znala, dvije sekunde poslije moram si priznati da ne bih to vjerojatno ni pomislila da stvarno jesam mudrija. I tako u krug. Jebi ga...
Pa tako, u skladu sa svojom djetinjastom prirodom, ipak nisam prestala voljeti čovjeka s kojim nemam budućnost. I samo zvuk njegovog glasa preko telefona, nakon svih ovih mjeseci, bio je oblog za moje vruće čelo. Uznemirio me, ali i podsjetio da ljubavi ima. Barem u meni. Barem toliko da se ponovno osjetim prisutnom na ovom planetu.
Ma znam da mu je stalo, oduvijek mu je bilo stalo, govori u meni djetinjasti glas. Ali nemam ništa od toga, on uopće ne zna voljeti, javio se i racio.
Nisam još nikome rekla da smo se ponovno čuli. I da ćemo se ponovno vidjeti. I da će mi ponovno slomiti srce. Ne da mi se slušati sve ono što znam da će mi drugi reći. Ali ne znaju oni da postoji nešto tako neodoljivo na njemu, u njemu, što me privlači beskonačno i zbog čega sam mu spremna posvetiti svoje najbolje godine. On bi bio savršen otac.
komentiraj (6) * ispiši * #
