Bol je kao glupa kost u mozgu, kao depresija bez razriješenja. Nitko od nas nije imun, nema cjepiva, za tu nježnu, sočnu, podatnu bol. Koja nas opterećuje, zabavlja, opsjeda, manipulira mozgom kao da smo bespomoćna djeca. I čiji nas samo jedan dodir obilježi za život.
„Mali mišu moj“, rekao je, „znaš da si mi draga“. Trkeljao je o dragim uspomenama, o tome kako mu je važno da zna da sam dobro. Ja sam imala smrznuti osmijeh na licu, kao, da da, i meni je drago što smo se sreli. Ali mi je srce ošinuo bič hladnijih zima. Pa koji je to peh sresti ga? Mišu, tako me kao prvo zvao najdraži ikad, i jedini kojeg sam ozbiljno shvaćala.
Tko je bio on da si je uzeo za pravo da me tako zove? Tko je on da mi to otme?
Eh, on je bio taj, jedini kojem sam dopustila da me tako nazove nakon njega, jer je bio taj poseban meni. Taj. Koji je čak bio bolji.
Ovaj ritam, da nema njega, ne znam iskreno kako bih podnijela ovu noć. Jer su mi noći, i večeri, kao bolesna pustinja bes crvenog pijeska. Bes sunca koje ubija. Bes očekivanog. Bes sirotinje koju žališ jer su još jadniji od tebe.
Bes njega, njegovog glasa koji para, bes laži koja stvara, bez golemih smeđih očiju koje fale. Bes glasa od kojeg mi je srce na rubu srčanog.
Bes glasa njegovog ova noć je najpraznija, najsuša pustinja.
Post je objavljen 12.10.2012. u 02:17 sati.