"Snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede", rekao bi Balašević.
Eee, kad bi ga ljudi slušali... Nije san koji ostvariš. To je onda stvarnost, a ubrzo i prošlost. Pa ipak, ima par snova koje sam spremna ostvariti.
I dok je ubadao iglom punom tinte u moju ruku, postajala sam sve sretnija. Adrenalin, serotonin i drugi veseli i sretni hormoni pizdili su mojim tijelom, a umjesto straha, zabrinutosti i boli osjećala sam samo sreću i ugodno iščekivanje. I dobila sam ju, svoju drugu tetovažu.
Te sam večeri razgovarala s njim. Iako mu se tetovaže načelno ne sviđaju, rekao mi je da sliku moje ne može prestati gledati. Iako, bila je to samo jedna u nizu njegovih predivnih izjava zbog kojih me privlačio sve više. Iako smo potpuno različiti svjetovi, klik je bio strašan. Ni njemu ni meni nije bilo jasno zašto se to dogodilo među nama, ali nismo mogli prestati misliti jedno na drugo.
Uza svu ciničnost i osjećaj da smo kao i sav ostali svijet oguglali na romantiku i stare vrijednosti, sve nam se to vraćalo kao neko davno biološki uvjetovano sjećanje. Kao prirodni strah od vatre ili visine, privlačili smo se beskonačno. Tako prirodno, nježno i bezuvjetno. Chatali smo satima, razgovarali telefonom. I iako od početka svjesni da nismo jedno za drugo, nismo mogli jedno bez drugog.
Dva mjeseca kasnije sam ga ostavila.
Post je objavljen 15.06.2012. u 01:03 sati.