Poznati miris rublja

Totalno me pere Proust, a već dugo nije. Stara je nabavila neki omekšivač za veš, koji totalno miriši kao rublje u podrumu njezine zgrade u Švicarskoj, gdje je živjela 23 godine, dok je mene ostavila baki i djedu u Zagrebu.
Ali sam povremeno imala prilike biti s njom u Švicarskoj, a to su mi definitivno bili najdraži trenuci u mom tadašnjem životu. Konačno vidjeti svoju mamu. Jasno se sjećam mirisa pržene kave dok smo na putu do grada prolazile kraj pržionice kave, a još jasnije se sjećam podruma njezine zgrade u kojoj je bila praonica veša. Isti miris...
Trenutno me vratio u te rijetke sretne trenutke djetinjstva, kad sam slomljenog srca ostavljala djeda u Zagrebu, samo da bi bila malo s mamom.
Uvijek je bio lom. Ili ću njega i baku ostaviti ovdje, da bi nakon sto godina, u naravno dječjim godinama, vidjela starce, ili ću ostati u Zagrebu, i patiti za roditeljima. Uvijek sam, sa svega nekoliko godina, nosila taj težak teret odgovornosti. Pa njihove emotivne ucjene...
Ipak, mama i tata su mi bili najvažniji, i iako bih ih viđala jednom-dvaput godišnje, uvijek sam ih bila spremna odabrati. Jer savršena sigurnost je za mene postojala samo uz njih. Koliko su mi puta lomili srce svojim odlaskom, toliko sam im puta bila spremna oprostiti.
I uvijek ih iznova voljeti. Kao da ništa nije bilo.
Kao da se u tom stanu nisam osjećala kao doma, samo zato što su oni tamo, gledala tv program na njemačkom koji uoće nisam razumjela, ali mi nije bilo bitno, jer sam bila blizu njih; kao da nisam neutješno plakala kad su sestru poslali za Zagreb jer joj je počinjala škola.
Kao da danas nisam totalno fucked up jer imam sindrom napuštenog djeteta. Taj vječiti strah od napuštanja za mene samotnjakinju je zapravo popriličan teret.
Ali te poluracionalne stvari blijede dok udišem miris omekšivača iz švicarskog podruma. Opojan je kao osjećaj zaljubljenosti, kao davno utrt put k sreći.
Samo da ga udahnem još jednom. I još jednom. Taj proustovki heroin sretnog komadića djetinjstva.