House of Malavon

08.11.2005., utorak

Jutarnja klasika

Bogovima sličan je, mislim, onaj
čovjek koji tebi nasuprot sjedi,
sluša glas tvoj ugodan. Ti si blizu,
govoriš slatko,

smijeh tvoj zvonki potiče žudnju. Moje
srce to u grudima muči, buni.
Načas samo kada te vidim, glas mi
zapne u grlu.

Uz to jezik postaje nijem, a nježan
plamen odmah kožom se širi mojom.
Oči ništa ne vide, uši ništa
ne čuju tada.

Znoj me sasvim oblijeva, svu me drhtaj
snažni hvata, blijeda sam, gubim boju,
tek što nisam mrtva, i smrt je blizu,
čini se meni.

Ali treba podnijeti sve te jade...


Kako mene frustrira što su izgubili zadnji dio pjesme! Ipak, volim mislit da je sve bilo ok na kraju :) Sapfa je dobra za anti- jesensku terapiju jer stvarno ne mogu ostati ravnodušan i ugruvan od sna kad čitam ovako intenzivne stihove. Osim toga, klasičarsko mi srculence odmah počne tući i oduševljavat se nad suvremenošću teksta napisanog prije skoro 3000 godina... Inače, prijevod je Škiljanov, našao sam samo jedan drugi prijevod koji je bio silno loš, pa sam ovaj natipkao.
Lovi me neka imbecilna jesenska- šta li je već- valjda izmorenost. Konstantno se vučem okolo ko prebijena mačka, jedva se dižem ujutro, navečer zaspem dok kažeš "pasulj". A to me ulovi svakog studenog. Do Božića ću postati Grinch. A onda pozovite egzorcista.
Elem, sad mi je obući se i zaputit se do one socijalističke rupe od fakulteta. Pa, do idući put.
- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Šta ćete naći na ovom blogu?

Sve i svašta. Najviše ćete naći mojih nekoherentnih misli, eskapističkih težnji i intelektualnih prosera, mojih životnih frustracija i pomalo ljigavih izjava ljubavi. Ponekad, kažem, PONEKAD, nešto pametno. Al ne bih se previše nadao.

Vezovi

Poetski ćošak

PRIJATELJ GA KAŽE VIŠE NE POZNAJE

A jurili smo ženske nekada zajedno
i obijali kavane
nedjeljom sve do podne spavali
oblak ti ne jebem
u istom gradu rođeni u istu školu išli
zna baraba sve o meni i ja o njemu
zna što me boli i gdje sam naročito osjetljiv
na kiti sam mu pokazao veliku bradavicu
kažem
samo on to od muških zna
I sad me kao ne pozna...
Bitanga jedna obična
pizda mu materina
prije deset godina na ramenu mi ko djete plakao
kad ga je žena ostavila
Što ga ne pustih onda da se ko čovjek ubije
nikad ne bih barem saznao
kakva je kučka bio
moj prijatelj
za koga sam nekad mislio
malo je i život za njega da se da
a sad me kao ne pozna...
Ma briga me za politiku
ovaj rat je obična svinjarija
al on i ja bili smo ko brata dva
znam da je bio zarobljen
kažu da su mu i u usta pišali
u redu svi smo znali
što čine tamo oni vandali
ta svuda na svijetu ima govana
Al mi smo bili majku mu
najbolja druga dva
a sad me kao ne pozna...
Kad mu je majka umrla
ej čovječe
ko da je moja presvisla
Pili smo do besvjesti
tri noći i tri dana
znao je lupež napamet Jesenjina
sina mi jedinog krstio
iako je druge vjere bio
Ma ko je o tome onda mislio
svi smo bili dio raje
a sad me kao ne poznaje
Govori tako
pa onda najednom zašuti
Gleda kroz prozor i dugo šuti
Zatim uzdahne duboko
prođe rukom kroz kosu
čini se da bi rekao nešto
nešto i o sebi
Odmahne samo rukom
upali novu cigaretu
i otpuhne u oblaku dima:
a sad me kao ne pozna...

Malo statistike