Bogovima sličan je, mislim, onaj
čovjek koji tebi nasuprot sjedi,
sluša glas tvoj ugodan. Ti si blizu,
govoriš slatko,
smijeh tvoj zvonki potiče žudnju. Moje
srce to u grudima muči, buni.
Načas samo kada te vidim, glas mi
zapne u grlu.
Uz to jezik postaje nijem, a nježan
plamen odmah kožom se širi mojom.
Oči ništa ne vide, uši ništa
ne čuju tada.
Znoj me sasvim oblijeva, svu me drhtaj
snažni hvata, blijeda sam, gubim boju,
tek što nisam mrtva, i smrt je blizu,
čini se meni.
Ali treba podnijeti sve te jade...
Kako mene frustrira što su izgubili zadnji dio pjesme! Ipak, volim mislit da je sve bilo ok na kraju :) Sapfa je dobra za anti- jesensku terapiju jer stvarno ne mogu ostati ravnodušan i ugruvan od sna kad čitam ovako intenzivne stihove. Osim toga, klasičarsko mi srculence odmah počne tući i oduševljavat se nad suvremenošću teksta napisanog prije skoro 3000 godina... Inače, prijevod je Škiljanov, našao sam samo jedan drugi prijevod koji je bio silno loš, pa sam ovaj natipkao.
Lovi me neka imbecilna jesenska- šta li je već- valjda izmorenost. Konstantno se vučem okolo ko prebijena mačka, jedva se dižem ujutro, navečer zaspem dok kažeš "pasulj". A to me ulovi svakog studenog. Do Božića ću postati Grinch. A onda pozovite egzorcista.
Elem, sad mi je obući se i zaputit se do one socijalističke rupe od fakulteta. Pa, do idući put.
Post je objavljen 08.11.2005. u 08:55 sati.