malavita

zbog našeg budućeg druženja koje se, možda, može nastaviti tako što ćete me pozvati na roštilj i litre piva na vašoj vikendici, odgovorno tvrdim da sam depilirala noge i da je crvenilo prošlo. eto, samo da ne mislite da je moja vukodlak faza konstanta pa da vas ne bi, nedaj bože, osramotila pred poštarom, susjedom ili djecom.

dva dana rehabilitacije kod starog na selu (čupanje trave oko maslina, okopavanje vrta, branje šparoga, radosti tuširanja hladnom vodom – pa da vidimo što će ti samopropitkivačka sranja ikad više past na pamet – ora et labora!) mi je promijenilo mrenasto-materijalistički pogled prema radu, radnicima i rezultatima istih.

naime, kada uzmem neki proizvod u ruke ne razmišljam koliko je ljudi sudjelovalo u procesu proizvodnje tog proizvoda. koliko je ljudskih sudbina, onih tužnih, mračnih, ali i veselih, vrckavih, euforičnih i histeričnih u tom proizvodu. koliko taj proizvod na sebi ima ugraviranih ljudskih priča koje možda uopće nisu drugačije od moje.
ista je stvar i sa uslugama koje mi svakodnevno trebaju, a o kojima uopće ne razmišljam. kao da one padnu s neba. uzimam ih zdravo za gotovo. poput razmaženog djeteta. a kritiziranje mi je najbolja prijateljica.
o čemu primjerice razmišlja službenica pošte koja udara pečate na moje pošiljke. je li joj doma situacija uredu? je li ju muž voli? ako da, je li to pokazuje? je li joj se djeca sjete rođendana?
o čemu razmišlja vozač autobusa 1b s kojim se svaki dan vozim na posao? je li može sa svojom plaćom izgurat mjesec? je li mu se kćer udaje pa je sretan i tužan u isti mah. trebalo bi kupit nove cipele, ali ima i važnijih stvari.
o čemu razmišljaju ljudi koji peku kruh koji svakodnevno jedem? je li se ikad itko rasplakao nad tim brašnom? čije sam to suze progutala. je li nekad netko ljubovao u toj pekari u tri ujutro? ako jest, neka mu je sretno bilo!

koliko je uopće potrebno ljudskih ideja i ruku da se sastave moje računalo ili moj mobitel?

uzimamo stvari i ljude zdravo za gotovo. ljutimo se kad nam nije sve na raspolaganju. autobusi kasne – svjetska katastrofa, službenica u pošti je spora – još jedan razlog za uzet xanax, kruh nije dovoljno pečen – ima li tu nadležnih pa da ispravimo ovu pekarsku krivu drinu.

ne kažem da se trebamo zadovoljiti lošim uslugama i neprikladnim proizvodima. jedino, možda da ne dopustimo sebi luksuz zaboravit da svi ti proizvodi i usluge imaju lica i imena.
antun nam mete ulicu, vesna nam reže salamu, a ivan dostavlja plin.