malavita

dobili smo tu neku kuću, odnosno trgovali smo svojim stanom u metropoli sa dijelom sisteričinog nasljedstva nad kućom (naravno uz njenu suglasnost, iako bi možda bilo bolje da smo je napili ili nakljokali tabletama i prisilili da potpiše, ali činilo se pretjeranim:). pa smo sada kućevlasnici. ustvari to ćemo postati kada nam izdaju rješenje. što se očekuje vrlo brzo.

kuća je spomenička baština, kao i uostalom sve u ovom gradu, koju treba malo doraditi, napraviti par kozmetičkih zahvata, malo joj srediti fuge, krovni oluk, stražnju fasadu i dodati par pizdarija koje sam eto ja smislila samo da ne bi bilo dosadno ili nedajbože obično.

obzirom da je veliki autoritet u hrvata glumaca, manekenki i osoba sa stilom-maja župan rekla da takav posao treba dati profićima, a i iz straha da nas avlija ne proglasi seljačinama koji će sigurno u vrt staviti patuljke, labudove i potpuno pogrešne voćke, mi smo angažirali mamine prijatelje koji su k tome i super poznati lokalni arhitekti i dizajneri interijera da nama građevinarskim neznalicama i estetskim mediokritetima pomognu.

i nemojte me krivo shvatiti, ljudi su za pet, kreativni i dragi, ali moji jadi su nečim drugim izazvani.

kuća se jedno vrijeme kritički promatrala, pa se mjerila, pa smo o njoj razgovarali, pa smo birali i izabrali.

prošli tjedan smo bili u arhitektonskom studiju na finalnim konzultacijama prije definiranja troškovnika. e, tu smo! t-r-o-š-k-o-v-n-i-k!

znala sam da je negdje catch. bilo je too good to be true! sve te priče o podnom grijanju, prozorima i vratima koje smo birali u nekim fancy katalozima, modernoj tehnologiji grijanja vode, trendovskim kuhinjama i pločicama. ja-bree sa onim tuppeware posudama i kuhinjom koja je ostvarenje sna svake domaćice (što ja nisam, ali to sad uopće nije bitno, doživljaj je važan), police, perilice, sušilice, začini, zimnice, pekači, štednjaci, čuda-čista alkemija, a on delfino-vodoinstalater mekog srca sa zaštitnim rukavicama uređuje našu pergolu lozom koju smo donijeli sa proputovanja francuskom.

i onda je naša arhitektica rekla:
-trebat će vam cca sto tisuća eura za OVAKVO uređenje kuće

stotisućaeuraaaaa!!!!

udarac realnosti! moja kućica iz snova je počela dobijati realne obrise. odjednom sam vidjela namještaj koji se može naći na zadnjim stranicama TV vodiča, a kupuješ ga u robnoj kući. na terasi bijele plastične stolice, ormari u spavaćoj-crvena trešnja, ispred kuće natpis zimmer frei, a na nogama upaljene vene.

zašto su me probudili? okrutno.

imam još jedan bubreg koji radi bezprijekorno, pa ako kome treba neka mi se javi. ali hitno jer izgleda da je moja odluka o zaduživanju preko svake mjere i otplaćivanju kredita u sljedeće dvije reinkarnacije, skoro pa zrela.

zbog našeg budućeg druženja koje se, možda, može nastaviti tako što ćete me pozvati na roštilj i litre piva na vašoj vikendici, odgovorno tvrdim da sam depilirala noge i da je crvenilo prošlo. eto, samo da ne mislite da je moja vukodlak faza konstanta pa da vas ne bi, nedaj bože, osramotila pred poštarom, susjedom ili djecom.

dva dana rehabilitacije kod starog na selu (čupanje trave oko maslina, okopavanje vrta, branje šparoga, radosti tuširanja hladnom vodom – pa da vidimo što će ti samopropitkivačka sranja ikad više past na pamet – ora et labora!) mi je promijenilo mrenasto-materijalistički pogled prema radu, radnicima i rezultatima istih.

naime, kada uzmem neki proizvod u ruke ne razmišljam koliko je ljudi sudjelovalo u procesu proizvodnje tog proizvoda. koliko je ljudskih sudbina, onih tužnih, mračnih, ali i veselih, vrckavih, euforičnih i histeričnih u tom proizvodu. koliko taj proizvod na sebi ima ugraviranih ljudskih priča koje možda uopće nisu drugačije od moje.
ista je stvar i sa uslugama koje mi svakodnevno trebaju, a o kojima uopće ne razmišljam. kao da one padnu s neba. uzimam ih zdravo za gotovo. poput razmaženog djeteta. a kritiziranje mi je najbolja prijateljica.
o čemu primjerice razmišlja službenica pošte koja udara pečate na moje pošiljke. je li joj doma situacija uredu? je li ju muž voli? ako da, je li to pokazuje? je li joj se djeca sjete rođendana?
o čemu razmišlja vozač autobusa 1b s kojim se svaki dan vozim na posao? je li može sa svojom plaćom izgurat mjesec? je li mu se kćer udaje pa je sretan i tužan u isti mah. trebalo bi kupit nove cipele, ali ima i važnijih stvari.
o čemu razmišljaju ljudi koji peku kruh koji svakodnevno jedem? je li se ikad itko rasplakao nad tim brašnom? čije sam to suze progutala. je li nekad netko ljubovao u toj pekari u tri ujutro? ako jest, neka mu je sretno bilo!

koliko je uopće potrebno ljudskih ideja i ruku da se sastave moje računalo ili moj mobitel?

uzimamo stvari i ljude zdravo za gotovo. ljutimo se kad nam nije sve na raspolaganju. autobusi kasne – svjetska katastrofa, službenica u pošti je spora – još jedan razlog za uzet xanax, kruh nije dovoljno pečen – ima li tu nadležnih pa da ispravimo ovu pekarsku krivu drinu.

ne kažem da se trebamo zadovoljiti lošim uslugama i neprikladnim proizvodima. jedino, možda da ne dopustimo sebi luksuz zaboravit da svi ti proizvodi i usluge imaju lica i imena.
antun nam mete ulicu, vesna nam reže salamu, a ivan dostavlja plin.