malavita

ulažem poveće napore kako bih napisala nešto suvislo, donekle čitljivo i stilski doraslo školskoj zadaći iz 3b. k tome mi se i spava, hlaće su mi preuske, želudac me boli od blagdanskog prežderavanja, te se nikako ne mogu otarasiti osjećaja da oko sebe širim miomiris bakalara, češnjaka i maslinovog ulja (hvala Bogu što ne jedem meso jer bi se ti miomirisi miješali sa sarmom, janjetinom i francuskom salatom).

Badnjak sam provela pod patronatom svoje poveće obitelji (nekoć mi je jedan prijatelj sa mrskog zapada rekao: «you guys look like f...sicilians», a to je stoga što je na trpezi bilo četiri kile paste šute koju smo blagovali i tradicionalno jedni drugima upadali u riječ). ovo su i prvi takvi blagdani na kojima je nazočio i moj nikad dovoljno spominjani suprug. pogađate, njemu je to bio šok od kojeg se još uvijek oporavlja. ja sam znala što nas čeka pa sam o obiteljskim običajima mudro šutjela, plus što je meni moja familija svetinja o kojoj se govori isključivo sa pregršt epiteta uz zvukove nacionalne himne i cjelivanja obiteljskog grba.

večera je išla svojim mirnim «bakalar na bijelo-rizot od bakalara-rizot od škampa-škrpine u vinu» tijekom uz milozvučno pjevušenje moje majke i simpatično muziciranje na klaviru njenog dečka, te uz konzumacije značajnijih količina južnjačkog nektra da bi se nakon sat-dva predanog blagovanja, pjevanju pridružili moji dragi tetka i dundo, moja stara tetka, moj muž i ja. moja sestra, mali rođak i rodica i naša sestrica (kćer od maminog dečka, znam, znam ništa mi ne pričajte, a tek kad počnem o tatinoj curi, a važno je napomenuti da starci još uvijek nisu formalno razvedeni - sodoma i gomora moj braco!) su otišli na tradicionalno pijančevanje van kuće, a pridružili su nam se starija rodica i njen muž koji su došli vidno rapoloženi i oraspoložili se još više u društvu sa nama i vinom.
daklem, mi smo tako predano naricali sljedeći repertoar «radujte se narodi, narodi nam se, oj djetešce moje malo, dalmatino, libar, da te pismom «nešto» mogu, konobo moja...) kada smo na ulaznim vratima začuli (poprilično deliričnu i raštimanu) kolendu. stara pijana ko ćuskija i sklona egzibicijama uz pomoć svoje rođene sestre otvori vrata i u kuću sva sretna pripusti cca 10 muškaraca u middle twenties. redom visoki, zgodni, skockani i prpošni (a ja sa mužem, oj živote...).
odmah se majka u dilu sa svojom sekom lati viskija, nudi mlado meso s alkoholom i navodi ih na pjesmu dalmatinsku, a pokoju i pučko-kršćansku. oni prihvate izazov i tako sa dječacima opalimo deračinu u kojoj je bilo mnogih povjesno-duhovnih likova i interpretacija domaćih izvođača: isusa, marije, josipa, pastira, tri mudraca, gibonnija, olivera, meri cetinić, bebeka, montena, a i zečića (moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh). jedan od mladog mesa je moju tetku čak i zagrlio i onda su se oni u ritmu dalmatinske pisme i maslina koje se vijore na vjetru, njihali. imali smo čak i omanji scenski nastup u kojem smo (pobogu zašto?) imitirali «zeko hop». alkohol je veliko zlo. zbog alkohola svatko od nas u sebi pronađe sklonost javnom pjevanju i draženu zečiću. no kulminacija večeri se dogodila kad smo prigodno otpjevali himnu naše osnovne škole koja je u tamnici naroda nosila ime narodnog heroja miše simonija.

obitelj ne možeš birati, dobiješ je s rođenjem, zajedno sa genetskim zapisom da ćeš imati prišteve u trinaestoj, seboreično vlasište i sklonost timskim sportovima, ali da mogu birati svoju obitelj, bila bi upravo ovakva: vedra, opuštena i složna.

prvo isprika:
imala sam sreću (ili je to bilo možda prokletstvo - povijest će pokazati) pa sam nakon dva mjeseca avancala u poslu. ustvari, radilo se o pomalo bizarnom spletu okolnosti. mlada plava žena koja je radila moj sadašnji posao otišla je u nove životne pobjede, a ja sam baš dolazeći u sadašnju radnu sredinu pomislila "o, Bože kako bi bilo lijepo da ja radim taj (njen) posao..." i evo ti Boga, ekspresno mi usliša želju (gdje je samo bio kad sam tražila manje celulita/više nježnosti/ i pobjedu danijela popovića na evroviziji), a uprava me postavi na njeno radno mjesto (nisam nikog podmitila, majke mi stare). novo radno mjesto, više obveza, više odgovornosti. ne skidam oka sa tipkovnice niti uha sa telefona. zato me odekarce (potonja riječ je tu jedino i isključivo iz razloga što na radiju piči thompson), nema često, ali držim (imam li možda iskaznicu hdz-a?) da ću se ufurat u posao pa ću češće ovdje svraćat.
nego, nedostajete mi. posebno vi što stanujete na desnoj strani mog blogića i u mom srcu. a i neki drugi koje redovno čitam i koji će se uskoro useliti među moju balicu.

želim vam svekoliko zdravlje i uvijek ljubav.
želim vam da otplatite kredite i ne uzimate nove.
želim vam susretljive i dobre šefove.
dobre susjede, odlične liječnike i sposobne advokate (kad zatreba, a neka vam rijetko trebaju. liječnici isključivo kod rođenja, a advokati da vas obavijeste kako ste dobili brodo love).
želim vam odličnog seksa, ali bez preljuba.
i na kraju želim vam brdo postova i još više komentara (koga to ne veseli, taj laže).

malavita

ne znam što bih mislila ili napisala o uhićenju ante gotovine (vidim da je to "in" više i od big brothera, severininog ljubavnog života i fake trudnoće jelene veljače aka maje župan) pa ću radije o svojoj svakodnevici:

nisam mislila da će ikada do ovog doći, ali za moje dobro je. i ne samo za moje dobro, već za dobro mog napaćenog supruga, poluhranitelja oca i majke, tolerantne sestre i šire zajednice.

odlučila sam prerezati kreditnu karticu! mislim da sam dosegla samo dno dužničkog života. mislim da mi je mogućnost otplate svega i svačega pomutila razum. došla sam do zaključka da sam svjetski prvak u trošenju novca kojeg imam, pa ga nemam, pa ga opet imam i sve tako...da sam sama sa sobom u braku definitivno bi se od sebe razvela, a i morala bih jerbo bi ostavši sama sa sobom u braku, vjerojatno umrla od gladi, ali bi zato imala novu magičnu četku za kosu koja je, zna se, najpotrebniji detalj svakog života ili super slatke ukrase za nokte koji su vrlo efektni za silvestrovsku kombinaciju, ali ih zapravo nikad neću staviti.

podsjećam samu sebe na onaj vic o cigu koji je imao karticu i trošio na sve i sva i onda su ga zabrinuto pitali «de, cigo, kako ćeš to sve platiti?», a on je bezbrižno i sa osmjehom odgovorio «ma, ne brigajte se vi ima cigo čekove!». e pa tako i ja. zapravo, sigurna sam da se radi o nekoj serioznoj ovisnosti. naime, kada imam tu plastičetinu u novčaniku i šetam gradom pa, kao, ne gledam izloge, pa se onda sjetim da mi treba npr. novi stolnjak (što će mi novi stolnjak kad se na njemu nikad ne puši npr. sarma) pa se mučim u sebi kao ma možda mi i ne treba, pa onda krenu razni psiho mehanizmi zavaravanja «pa jebote život ako ja sebi ne mogu kupiti stolnjak! pa za koji k... uopće i radim (najdraže mi je kad svoj rad počnem valorizirati količinom stolnjaka ili viklera koje mogu kupiti!)? pa gdje ja ikad idem? ajde, reci ti meni, je li ja ikad izlazim? je li idem u milansku scalu (?) ili na skijanje u madonnu di campiglio? pa je li idem na ljetovanje (govori ona druga ja koja je očito zaboravila da živi na moru) pa je li putujem gdje? (govori ona druga ja koja je očito zaboravila da je 2003/2004/2005 brijala po africi, pakistanu, bivšem SSSR-u, zemljama jugoistočne europe i kroz ostale pustinje i prašume). ajde reci ti meni prijateljice moja, je li tako da je život kratak, a sad je već kasno da postanem predsjednica sabora/prva hrvatska žena u svemiru/autorica uspješnice bridget jones? pa mogu li sebi jedan stolnjak priuštiti? dabome da mogu! pa neće me ubiti! samo taj stolnjak, samo tu malu dozu pa će mi sutra biti lakše skinut se.

naravno, doma se vraćam sa stolnjakom, svjećnjakom, podmetačima i nekim vazicama za koje moj dragi kažu da izgledaju kao one čaše u kojima daješ pišalinu na analizu, a kada je sudoper pun prljavog suđa posluže dobro za konzumaciju piva.

i zbog svega ovoga što vam napričah, a i zbog još više toga, kategorično odlučih i bez ikakve odgode, plastika ide pod nož.

«to bi bilo 74,60, gospođo.»
«aaaa, mogu li na dvije rate?...»