ulažem poveće napore kako bih napisala nešto suvislo, donekle čitljivo i stilski doraslo školskoj zadaći iz 3b. k tome mi se i spava, hlaće su mi preuske, želudac me boli od blagdanskog prežderavanja, te se nikako ne mogu otarasiti osjećaja da oko sebe širim miomiris bakalara, češnjaka i maslinovog ulja (hvala Bogu što ne jedem meso jer bi se ti miomirisi miješali sa sarmom, janjetinom i francuskom salatom).
Badnjak sam provela pod patronatom svoje poveće obitelji (nekoć mi je jedan prijatelj sa mrskog zapada rekao: «you guys look like f...sicilians», a to je stoga što je na trpezi bilo četiri kile paste šute koju smo blagovali i tradicionalno jedni drugima upadali u riječ). ovo su i prvi takvi blagdani na kojima je nazočio i moj nikad dovoljno spominjani suprug. pogađate, njemu je to bio šok od kojeg se još uvijek oporavlja. ja sam znala što nas čeka pa sam o obiteljskim običajima mudro šutjela, plus što je meni moja familija svetinja o kojoj se govori isključivo sa pregršt epiteta uz zvukove nacionalne himne i cjelivanja obiteljskog grba.
večera je išla svojim mirnim «bakalar na bijelo-rizot od bakalara-rizot od škampa-škrpine u vinu» tijekom uz milozvučno pjevušenje moje majke i simpatično muziciranje na klaviru njenog dečka, te uz konzumacije značajnijih količina južnjačkog nektra da bi se nakon sat-dva predanog blagovanja, pjevanju pridružili moji dragi tetka i dundo, moja stara tetka, moj muž i ja. moja sestra, mali rođak i rodica i naša sestrica (kćer od maminog dečka, znam, znam ništa mi ne pričajte, a tek kad počnem o tatinoj curi, a važno je napomenuti da starci još uvijek nisu formalno razvedeni - sodoma i gomora moj braco!) su otišli na tradicionalno pijančevanje van kuće, a pridružili su nam se starija rodica i njen muž koji su došli vidno rapoloženi i oraspoložili se još više u društvu sa nama i vinom.
daklem, mi smo tako predano naricali sljedeći repertoar «radujte se narodi, narodi nam se, oj djetešce moje malo, dalmatino, libar, da te pismom «nešto» mogu, konobo moja...) kada smo na ulaznim vratima začuli (poprilično deliričnu i raštimanu) kolendu. stara pijana ko ćuskija i sklona egzibicijama uz pomoć svoje rođene sestre otvori vrata i u kuću sva sretna pripusti cca 10 muškaraca u middle twenties. redom visoki, zgodni, skockani i prpošni (a ja sa mužem, oj živote...).
odmah se majka u dilu sa svojom sekom lati viskija, nudi mlado meso s alkoholom i navodi ih na pjesmu dalmatinsku, a pokoju i pučko-kršćansku. oni prihvate izazov i tako sa dječacima opalimo deračinu u kojoj je bilo mnogih povjesno-duhovnih likova i interpretacija domaćih izvođača: isusa, marije, josipa, pastira, tri mudraca, gibonnija, olivera, meri cetinić, bebeka, montena, a i zečića (moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh). jedan od mladog mesa je moju tetku čak i zagrlio i onda su se oni u ritmu dalmatinske pisme i maslina koje se vijore na vjetru, njihali. imali smo čak i omanji scenski nastup u kojem smo (pobogu zašto?) imitirali «zeko hop». alkohol je veliko zlo. zbog alkohola svatko od nas u sebi pronađe sklonost javnom pjevanju i draženu zečiću. no kulminacija večeri se dogodila kad smo prigodno otpjevali himnu naše osnovne škole koja je u tamnici naroda nosila ime narodnog heroja miše simonija.
obitelj ne možeš birati, dobiješ je s rođenjem, zajedno sa genetskim zapisom da ćeš imati prišteve u trinaestoj, seboreično vlasište i sklonost timskim sportovima, ali da mogu birati svoju obitelj, bila bi upravo ovakva: vedra, opuštena i složna.
Post je objavljen 28.12.2005. u 08:10 sati.