ne znam što bih mislila ili napisala o uhićenju ante gotovine (vidim da je to "in" više i od big brothera, severininog ljubavnog života i fake trudnoće jelene veljače aka maje župan) pa ću radije o svojoj svakodnevici:
nisam mislila da će ikada do ovog doći, ali za moje dobro je. i ne samo za moje dobro, već za dobro mog napaćenog supruga, poluhranitelja oca i majke, tolerantne sestre i šire zajednice.
odlučila sam prerezati kreditnu karticu! mislim da sam dosegla samo dno dužničkog života. mislim da mi je mogućnost otplate svega i svačega pomutila razum. došla sam do zaključka da sam svjetski prvak u trošenju novca kojeg imam, pa ga nemam, pa ga opet imam i sve tako...da sam sama sa sobom u braku definitivno bi se od sebe razvela, a i morala bih jerbo bi ostavši sama sa sobom u braku, vjerojatno umrla od gladi, ali bi zato imala novu magičnu četku za kosu koja je, zna se, najpotrebniji detalj svakog života ili super slatke ukrase za nokte koji su vrlo efektni za silvestrovsku kombinaciju, ali ih zapravo nikad neću staviti.
podsjećam samu sebe na onaj vic o cigu koji je imao karticu i trošio na sve i sva i onda su ga zabrinuto pitali «de, cigo, kako ćeš to sve platiti?», a on je bezbrižno i sa osmjehom odgovorio «ma, ne brigajte se vi ima cigo čekove!». e pa tako i ja. zapravo, sigurna sam da se radi o nekoj serioznoj ovisnosti. naime, kada imam tu plastičetinu u novčaniku i šetam gradom pa, kao, ne gledam izloge, pa se onda sjetim da mi treba npr. novi stolnjak (što će mi novi stolnjak kad se na njemu nikad ne puši npr. sarma) pa se mučim u sebi kao ma možda mi i ne treba, pa onda krenu razni psiho mehanizmi zavaravanja «pa jebote život ako ja sebi ne mogu kupiti stolnjak! pa za koji k... uopće i radim (najdraže mi je kad svoj rad počnem valorizirati količinom stolnjaka ili viklera koje mogu kupiti!)? pa gdje ja ikad idem? ajde, reci ti meni, je li ja ikad izlazim? je li idem u milansku scalu (?) ili na skijanje u madonnu di campiglio? pa je li idem na ljetovanje (govori ona druga ja koja je očito zaboravila da živi na moru) pa je li putujem gdje? (govori ona druga ja koja je očito zaboravila da je 2003/2004/2005 brijala po africi, pakistanu, bivšem SSSR-u, zemljama jugoistočne europe i kroz ostale pustinje i prašume). ajde reci ti meni prijateljice moja, je li tako da je život kratak, a sad je već kasno da postanem predsjednica sabora/prva hrvatska žena u svemiru/autorica uspješnice bridget jones? pa mogu li sebi jedan stolnjak priuštiti? dabome da mogu! pa neće me ubiti! samo taj stolnjak, samo tu malu dozu pa će mi sutra biti lakše skinut se.
naravno, doma se vraćam sa stolnjakom, svjećnjakom, podmetačima i nekim vazicama za koje moj dragi kažu da izgledaju kao one čaše u kojima daješ pišalinu na analizu, a kada je sudoper pun prljavog suđa posluže dobro za konzumaciju piva.
i zbog svega ovoga što vam napričah, a i zbog još više toga, kategorično odlučih i bez ikakve odgode, plastika ide pod nož.
«to bi bilo 74,60, gospođo.»
«aaaa, mogu li na dvije rate?...»
Post je objavljen 09.12.2005. u 08:56 sati.