malavita

još malo o najdražem, ali ovog puta i o muškarcu u univerzalnom smislu, stoga svi vi rudavih prsiju i sa viškom testosterona koji me čitate (vas dvoje slučajnih posjetitelja ove stranice i nikad više što se vas tiče) zanemarite ovaj post, to ja samo tako, histerično i neurotično, pa neka ode sve u vjetar.

ponekad ozbiljno mislim da bi moj najdraži izgubio kompas da mene nema. barem što se tiče snalažljivosti u kući, domu, vikendici, na plaži, autu i tako. ono, recimo odemo na skijanje u aspen (?) i ja se odvažim skijat po crnim stazama (ovo sam jučer naučila, molim lijepo) i na trenutak se zamislim – naime sine mi zašto mi složenac od srnetine i povrća sa preljevom od tartufa i međedovine nije sinoć baš dobro uspio (!), i ode ja u pm – čempres je ipak bilo teško zaobići – shvatili ste – jednostavno se desi katastrofa i dragi se vrati u naš mali grad bez mene. pa on bi u roku odma postao gradski oriđino. ne bi znao gdje su mu bječve, gdje mu stoje peraje, maska i disalica, gdje su mu donje majice, gdje su mu mudante plave, a gdje one u kojima mu testisi imaju dovoljno prostora pa mu je to baš onako fino, gdje su mu note, gdje su mu dokumenti od auta, osiguranje, domovnica, vlastovnica, gruntovnica, darovnica, putovnica, adresar, britva, kaput, koncertne košulje, knjiga planinarskim stazama, karte, atlas, lampadina, naočale, iglica i konac, krunica, diploma, omiljena nebesko plava isflekana trenirka...kako samo ja znam gdje je sve to? i kako se on mrtav hladan usudi promisliti da ja znam gdje je sve to i da mi mozak ima posebne ladice u koje spremam njegove mudante, bječve i košulje? i kako to da mozak stvarno akceptira te informacije kao krajnje primjerene zajedničkom životu i nadasve korisne u mnogim situacijama (npr. izbjegavanje svađe tipa: «mačak, kad ti meni pospremiš stvari, ja se poslije nikako ne snalazim...», koja drskost? ma ima da si sretan što uopće pospremam, jednom mjesečno, a često i rjeđe)?

zove me jučer na posao sav u panici «gdje mi je tabasco?». gdje mu je tabasco? kakvo je to pitanje? njemu očito od esencijalne važnosti jer mu je u glasu bilo neke, doduše latentne, osude. «tabasco ti je u frižideru», informirano ću ja, a on «ma nije tamo mačak, ma nać ću ga sam» (čujem preko slušalice kako odlazi do frižidera i otvara vrata). «a evo ga, sorry mačak, ajd bok». ajd bok!? samo tako, a oprosti draga-užasno mi je krivo što sam te optužio-evo vodim te u barcelonu da se iskupim ili ako nećeš barcelonu, onda uzmi moju karticu koju čuvam kao zjenicu oka svoga od tvojih predatorskih skolonosti i troši do mile volje. ali ništa. takav je on. takvi su svi.

tabasco, ha...spremit ću ja njemu tabascove juhe.

jednom sam na pravdi Boga optužena da sam izgubila set nožica, da sam bacila neke tave (ja da ću baciti tave, pa ja se kuhinje i tih nekih kuharskih pomagala klonim kao gube/ptičije gripe/članova adventističke crkve) i neki origano koji je skupio na velebitu dok je bio sa nekom drugom ženom (pa da sam ga i izgubila. pa što? da je pravi ne bi imao druge žene prije mene...).

kako se trenutno mijenja temperatura (znate, ovdje ćemo ove zime ipak obući đemper, nije više za nosit ove lagane košuljice u studenom) očekujem od svog dragog majstorski ciklus potrage za stvarima koje ja, naravno, znam gdje su.

mačak, gdje su mi rukavice/kapa/šal/čizme i onaj krasni žuti(?) đemper koji najviše volim.

hehe, krasni žuti đemper kažeš? (afektirajući) pa...papala maca.