malavita

kod nas je u posljednje vrijeme bura. opiremo se ovoj napornoj vlagi u zraku. predajemo se taštinama, nepodnošljivim napadima sebičnosti i egoizma. zapravo, nas dvoje smo u svemu isti, siamski blizanci, u ljubavi i u nepodnošljivosti u pohvalama i pokudama.

ležali smu prošli četvrtak u mojoj sobi (ne spavamo u istoj sobi, njemu je moj krevet premekan, a meni njegov pretvrd, on ide spavati u tri ujutro, a ja u deset na večer, ja hrčem od deset, a on od tri) u onoj, kako ju trenderski (ili trend setterski ili jedno i drugo) časopisi nazivaju spoon poziciji, uplakani, mračni, začahureni u svoje uvrjeđenosti, a nosovi dignuti do neba. slušali smo život koji se događao na ulici – neki je čovjek drugome posovao majku (gradski kolorit), nečija pijana djeca su pokušavala komunicirati, ali bez značajnijeg uspjeha. sa glavne ulice čuo se žamor europljana koji se moraju pošto poto odmoriti i zabaviti u ovom gradu. zrak je mirisao na pržene lignje i masovni turizam.
činilo se kao da ničega na ovom svijetu nema. život s ulice, zapravo je scenografija.
jesam li rekla da smo plakali?

utvaram si da mi je jasno zbog čega su njegove oči bile crvene (muškarac mora zaustaviti suze, plakati bez suza, tiho, plakati u grkljanu – zlatno pravilo naše civilizacije).

ja sam plakala zbog svega čega sam se u tom trenutku mogla sjetiti. zbog toga što nemamo djece, zbog toga što u trenutku dok plačem netko zlostavlja neko djete, a ja tu ne mogu napraviti nešto (ili mogu napraviti apsolutno ništa). plakala sam zbog onih prosjaka u jurišićevoj. smješno je što sam mislila da mojih dvadeset kuna dnevno može nešto promjeniti na bolje.

plakala sam i zato što sam samo prije par dana mislila da sam jaka. uobrazila me laskanja prijatelja i poznanika – ljudi ne vjeruju svojim očima, a nedavno su čuli za moj slučaj od kumova, muža, žene...

a najviše od svega, zato što u takvim stanjima koja su kod nas mučna i po sadržaju i po trajanju, zaboravimo vidjeti Božju svjetlost jedno u drugom.

bila jednom jedna (nazovimo je) dada. imala je plave oči, slatke pjegice, savršene zube, dugu plavu kosu i zamamni osmjeh. bila je zanimljiva, pomalo ekscentrična, vrckava i duhovita. lijepo je pjevala, pomalo muzicirala, a u društvu je uvijek bila prihvaćena. prijateljica sa životnijama, sklona nekonvencionalnim putovanjima i vagabondskim avanturama.

dada je bila u svemu savršena. osim u jednom. voljela je imat tuđe dečke.

bila jednom jedna (nazovimo je) ana. imala je smeđe oči i nezahvalnu dermu, aparat za zube, šugavu polu kovrčavu kosu i nekoliko (puno) kilograma više. bila je tmurna, mračna, melankolična i previše ekscentrična. nije imala sluha, životinja se bojala, vježbanje klavira je mrzila, a putovanja su joj predstavljala traumu. ulica priča kako je to zbog neugodnog iskustva na graničnom prijelazu goričani kada se brkati mađar derao na nju radi zaboravljenog pasoša.

ana je u svemu bila prosječna. osim u jednom. imala je savršenog dečka. kojeg je voljela imat dada.

ljudi su ih voljeli uspoređivati iako su zajedničko imale samo horoskopski znak i muškarca.

kažu srbi: doći će maca na vratanca...

(nazovimo je) ana je korigirala zube, uzgojila kosu, sagorjela naslage sala, kultivirala dermu. (nazovimo je) ana je diplomirala na najprestižnijim školama za psiho samo-pomoć. nije više tmurna, mračna i melankolična. (nazovi mo je) ana je sada vedra, zdrava i tolerantna osoba. voli životinje, na lijevoj ruci prsten (voli i voljena je), u fotoalbumu uspomene sa gotovo svih kontinenata, tri strana jezika, dobar posao, dva automobila, bora samo četiri, ne puši, ne pije, ne drogira se, kažu da će uskoro na pilates. trenutno čita o salamankezima i sorbonezima, a to je u njenim krajevima in. abortusa 0.

(nazovimo je) dada ima žute zube jer puši. radi kao prodavačica, ali je ustvari umjetnica.
barem tijekom turističke sezone. razmišlja o tečaju za poduzetnike. ali nije sigurna. možda će otići na selo. u sjevernu englesku gdje je konobarila više ne ide. osam godina je sasvim dovoljno.nema prsten na lijevoj ruci, priča kao da se ispričava za svoju sadašnjost, a na licu ima par bora više za njene godine. ima psa. sliče. i on (odnosno ona) izgleda umorno.

imati tuđe dečke, sigurna sam, iscrpljuje.

o big brotheru je otrcano pisati, zato i neću. iako bi mogla. sapleti esejčić.
mislim se jutros, što reći o televizijskom proizvodu u kojem jedan od ukućana izjavi da je siguran način sprječavanja začeča ako žena poslije koitusa urinira. sigurna sam da će dotičnom moderna ginekologija biti zahvalna radi ove znanstvene teze (ima li veće sreće za svaku ženu od usporedbe njene rodnice sa balonom kojeg nakon malo drmusanja jednostavno ispušeš i nikom ništa, ako se ipak primi, sama je kriva. glupača).

o nevenu ciganoviću je također otrcano pisati, zato i neću. iako bi mogla, ako ne esejčić, onda barem pjesmu u slobodnom stilu. ali što reći o čovjeku koji je napravio nekolicinu estetskih intervencija na svojoj vanjštini a još uvijek živi kao podstanar. vjerojatno mu materijalna dobra nisu od velike važnosti. on je ono što nosi na sebi i u sebi. veliku zbrku.

zapravo, nisam ljuta zbog te reality lakrdije ili groteskne vanjštine čovječuljka nevena. njihova matematika mi je bolno jasna. živimo u svijetu improvizacije. televizija je sveta krava. pojaviti se na istoj pa makar i u kretenskim aranžmanima znaći karijeru (iako je i karijera postala pomalo bizarna kategorija. npr. čitam kako je stanovnica kuće nakon što su je gledatelji deložirali postala prodavačica u zagrebačkom butiku. samo tako djevojko! isplatilo ti se svako pokazivanje guze četrnaestogodišnjim masturbatorima!) i lovu. ljudi trebaju i žele lovu, a iz maksime o parama i motici izbacili bi motiku. jednostavno.

nego, imam neki neugodan osjećaj kada je gledanje i slušanje neukusnih i jeftinih tv produkcija (npr. stavovi mirne berend o anti gotovini, mišljenje nives celzijus o erotici, šizoidna perspektiva sanje doležal o kršćanstvu) sve-dostupno djeci.

ovih dana nešto intezivnije provodim vrijeme u društvu mladih mama. to jako volim. mlade mame su lijepe, a interpretacije ponašanja i izjava njihove djece su zanimljive. razgovarajući sa mamama došla sam do zaključka kako su današnji klinci drugačiji: napredniji, pametniji i samostalniji. npr. petogodišnji đ. već ima zavidan fond njemačkih riječi, a jedanaestogodišnja h. zna jansenovu povijest umjetnosti naizust. no, mali b.(5) također prodigy child spominje ciganovića i stanovnike big brother kuće, mala p.(6) se raspituje o botoxu, t.(10) je u polu depresiji jer joj majka pokušava objasniti da pramenovi nisu za nju, l.(7) bez greške recitira španjolske dijaloge pokupljene iz brojno dostupnih sapunica.

mene to malo brine. cenzura nije rješenje, to mi je jasno. a što onda? kako zaštititi pametne glavice i otvorena dječija srca od poseljačenja? ah, da mi je biti pametna.

svojevremeno sam imala tri želje. sve redom trivijalne, ali za mene vrlo značajne.

1. veće sise
2. dugu kosu
3. broj reba 29

želju pod rednim brojem dva sam ispunila nedavno jer je približavanje trećem desetljeću života donjelo ozbiljnost u tretiranju vlasišta pa su modni krikovi tony guya i bad heada u izvedbi lokalnih, često ne tako stručnih, frizerskih majstora postepeno izostajali.

što se tiče mog poprsja i prsja jasno je da će se ta želja ispuniti jedino ako pristanem sudjelovati u slikon-majstorskoj radionici meštra glumičića što za sada nije izgledno.

no, ova treća želja, ova koja je izgledala nedostižno, ispunila se. neočekivano. i bez neke velike najave. gotovo anti-spektakularno broj 29 se pojavio u ormaru nakon više od 16 godina čežnje. očekivala sam zanimljiviji come back, nekakav pred period da se mogu pripremititi i štreberski proučiti modne novotarije za jesen/zimu 2005. ali ne. život mi nikada nije bio linearan ili uredan pa zašto bi to bio sada.
od zadnjeg broja 29 do danas dijeli me čitava trakavica raznoraznih događaja: radosti, tuge, bolesti, razočarenja, veza, niz zaruka, jedna svadba, nekoliko grupnih terapija, par selidbi, neki neuspjeli pokušaji da savijem gnijezdo pa da ga napunim svim nepotrebnim stvarčicama neurotične, ali dobrohotne domačice.

sigurno me Bog kaznio jer se nevjerojatni obrat iz bucke u onu koja nosi broj 29 dogodio dan nakon što sam sa prijateljima ogovarala prodavačice mog kraja. nakon što sam ih nazvala jezičavim primitivkama i neuslužnim rospijama upoznala sam prodavačicu-djevu-vilu-dijanu koja talent trati u dućanu koji bi trebao biti diesel (ali se nađe i zgodnih majica sa povijesnim grbom ili sa papom, bob marleyom i listom marihuane). na moj zahtjev da mi da rebe broj 32 je simpatičnom intonacijom, vrlo jasno naglašavajući vokale izjavila: «moja sinjorina (i ovo joj je veliki plus), kakav 32, pa vama je dovoljan broj 29, ma čak i 28 (nekoliko riječi previše, ali takve laži miluju ušne resice svake žene sa pozamašnom stražnjicom)» na što sam ne skrivajući osmjeh od uha do uha, ali ipak dovoljno poslovično sa lakoćom izjavila: «vi ste šefica, ako tako kažete, probat ću 29» vi ste šefica? ima li debilnije rečenice od ove?

u garderobi sam oprezno navlačila nogavice uz mučan izraz na licu. tješila se i tepala si: malena (molim bez smijeha, to je vrlo intimna stvar mene i mene) ako ne staneš u ove rebe, nije važno, ono zbog čega te rijetki trpe i vole ionako nema veze sa izgledom.

hm, patent se zakopčao bez poteškoća, puca (gumb, dugme) također, stražnjica nije stisnuta, diše. ovo je čak i dobro. štoviše, odlično! pa kako se to dogodilo? je li to od zraka? mora? dobre atmosfere? mamine kuhinje? jesam li opet zaljubljena u svijet? je li zato što su počeli pregovori sa EU pa se dogodio čarobni obrat od balkanske pretilnosti na europsku odmjerenost u hrani i općenito? od seksa ne može biti jer sam u nekoj asketskoj fazi.

zar je bitno od čega je?

život mi je dopustio takvu radost, a ja ju uživam.

nego. o onom ladanjskom osjećaju što ostadoh dužna prošle setemane.
još me realnost nije zgazila (njega naime jest jer ga ispušni plinovi na autu zajebavaju pa sad ima jutarnje monologe o bačenih toliko i toliko tisuća eura u vjetar. tko mu je kriv. bolje da smo otišli na island za tu lovu što je bila moja fenomenenalna propozicija) pa nastavljam u idiličnom povratničkom stilu.

donosim vam ponešto o lokalnim poslovnim običajima (za sve one koji su u velikoj seobi na jug, a do sada su radili u izrabljivačkim korporacijama u kojima su šefovi ispod trideset sa nježno rozim krovatama, sivim odijelima i članskim iskaznicama):

naime, prilikom osposobljavanja mog novog poslovnog računala upoznala sam četiri stručnjaka i sa još jednim razgovarala na telefon. ta situacija me uistinu razgalila još više obzirom da su svi stručnjaci koji su obrađivali moju novu mašinu bili ljubazni, simpatični, veseli i duhoviti. povrh toga, sviđa mi se socijalna slika čitave instalacije raznoraznih programa u moju kutiju jer to znaći da pet ljudi radi i privređuje, a to također znaći da je lokalna ekonomija u procvatu pa nas nije briga što pet ljudi radi posao jednoga. veselim se i stručnim razgovorima sa svima njima o mogućim tehničkim poteškoćama u zimskim danima kada se posao pretvara u dobro plaćeni hobi.

druga specifičnost je povezana sa prisnim odnosima na poslu koji pak nemaju nikakve osnove da bi bili takvima. svi su na «ti» i to mi se baš sviđa. one koje drugima govore «vi» okarakteriziraju proseratorima par excellance. i to mi se sviđa. i podsjeća me na situaciju iz beograda koju sam doživjela prošle godine. neki bivši brat tijekom kongresa na kojem smo se svi pravili pametni, ali potrebiti kredita za razvoj naših regija/regiona me oslovio sa «seko». kul.
doduše moram priznati da ovo «ti» donekle predstavlja opasnost jer malen je korak od «ti» do dijeljenja informacija o obilnim mjesečnicama, papa testovima i tuđim bigamijama.

ipak ono što je najviše sukladnom današnjem naslovu je činjenica da je radno vrijeme skrojeno po mjeri čovjeka, a ne radoholičarskog robota koji dokoličarenjem smatra surfanje po domaćoj burzi. u firmi svi govore razumljivim jezikom, ne postoje kolegiji (hura!!!), šefovi imaju srca i sluha. propusnost zdravih vibracija je veća.

summa summarum; kolegica vam je jako zadovoljna. poslovno i inače. toliko da joj je i lokalni mjuzikl baš zabavan. eh, da mi je to neko reko' prije tri godine...

novo.drugačije.bolje.sporije.lakše.

tu sam. u najljepšem gradu na svijetu. kliše je to reći, ali kako više ne živim sa opterećenjem da moram biti inventivna, pametna i zanimljiva, oblačim kliše – burberry u današnje toplo kišno poslijepodne bez ikakvih kompleksa.

poput puževa smo. zagrebačka kućica je u srcu, a nove životne navike pred nama. radosna sam. pisat ću vam o svemu, samo ne danas. pisat ću vam kako je ovdje za sve potrebno dvadeset minuta. i to baš onih koje ti gore, u zagrebu, uvijek nedostaju, izgube se u autu, tramvajima, dugačkim redovima i shopping centrima. pisat ću kako su odnosi ovdje drugačiji (ne kažem da su bolji, ali su drugačiji pa automatika razmišljanja nalaže da su i bolji, barem neko vrijeme), kako nema stresa, ludila i goropadnog karijerizima, kako se varalice, hohštapleri i prodavači magle brže i bolje uoče.

danas vam samo želim reći da me zdravlje (hvalaBogu) dobro služi, kosa mi je nevjerojatno ravna na ovoj klimi (adio mukotrpno peglanje i izvlačenje vlasi), apetit mi odličan, obitelj i dalje disfunkcionalna, ali mila, blaga i moja, neka nova draga djeca su oko mene, rodice i rođaci odrasli, uozbiljili se, pas ne izlazi iz mora, imam novi posao pa se pravim važna, brak kao i uvijek olujan, ali čini se kako ga već hvata mediteranska groznica jer si često tiho govorimo novonaučenu meditaciju «lagano.lagano»

biti će ovo baš dobar život.