malavita

svojevremeno sam imala tri želje. sve redom trivijalne, ali za mene vrlo značajne.

1. veće sise
2. dugu kosu
3. broj reba 29

želju pod rednim brojem dva sam ispunila nedavno jer je približavanje trećem desetljeću života donjelo ozbiljnost u tretiranju vlasišta pa su modni krikovi tony guya i bad heada u izvedbi lokalnih, često ne tako stručnih, frizerskih majstora postepeno izostajali.

što se tiče mog poprsja i prsja jasno je da će se ta želja ispuniti jedino ako pristanem sudjelovati u slikon-majstorskoj radionici meštra glumičića što za sada nije izgledno.

no, ova treća želja, ova koja je izgledala nedostižno, ispunila se. neočekivano. i bez neke velike najave. gotovo anti-spektakularno broj 29 se pojavio u ormaru nakon više od 16 godina čežnje. očekivala sam zanimljiviji come back, nekakav pred period da se mogu pripremititi i štreberski proučiti modne novotarije za jesen/zimu 2005. ali ne. život mi nikada nije bio linearan ili uredan pa zašto bi to bio sada.
od zadnjeg broja 29 do danas dijeli me čitava trakavica raznoraznih događaja: radosti, tuge, bolesti, razočarenja, veza, niz zaruka, jedna svadba, nekoliko grupnih terapija, par selidbi, neki neuspjeli pokušaji da savijem gnijezdo pa da ga napunim svim nepotrebnim stvarčicama neurotične, ali dobrohotne domačice.

sigurno me Bog kaznio jer se nevjerojatni obrat iz bucke u onu koja nosi broj 29 dogodio dan nakon što sam sa prijateljima ogovarala prodavačice mog kraja. nakon što sam ih nazvala jezičavim primitivkama i neuslužnim rospijama upoznala sam prodavačicu-djevu-vilu-dijanu koja talent trati u dućanu koji bi trebao biti diesel (ali se nađe i zgodnih majica sa povijesnim grbom ili sa papom, bob marleyom i listom marihuane). na moj zahtjev da mi da rebe broj 32 je simpatičnom intonacijom, vrlo jasno naglašavajući vokale izjavila: «moja sinjorina (i ovo joj je veliki plus), kakav 32, pa vama je dovoljan broj 29, ma čak i 28 (nekoliko riječi previše, ali takve laži miluju ušne resice svake žene sa pozamašnom stražnjicom)» na što sam ne skrivajući osmjeh od uha do uha, ali ipak dovoljno poslovično sa lakoćom izjavila: «vi ste šefica, ako tako kažete, probat ću 29» vi ste šefica? ima li debilnije rečenice od ove?

u garderobi sam oprezno navlačila nogavice uz mučan izraz na licu. tješila se i tepala si: malena (molim bez smijeha, to je vrlo intimna stvar mene i mene) ako ne staneš u ove rebe, nije važno, ono zbog čega te rijetki trpe i vole ionako nema veze sa izgledom.

hm, patent se zakopčao bez poteškoća, puca (gumb, dugme) također, stražnjica nije stisnuta, diše. ovo je čak i dobro. štoviše, odlično! pa kako se to dogodilo? je li to od zraka? mora? dobre atmosfere? mamine kuhinje? jesam li opet zaljubljena u svijet? je li zato što su počeli pregovori sa EU pa se dogodio čarobni obrat od balkanske pretilnosti na europsku odmjerenost u hrani i općenito? od seksa ne može biti jer sam u nekoj asketskoj fazi.

zar je bitno od čega je?

život mi je dopustio takvu radost, a ja ju uživam.