Vruće je i sjedanje pred kompjuterom užasno je dosadno. Vani je život, na plaži, u barci, sa udicom u ruci dok zbora iz obližnje šume skladno bez dirigenta pjeva. Pa ovo bi bio grijeh gledati kroz funjestu a ne otići svaki dan na banje. Stoga putopise kojih je ovo ljeto zaista bilo nastavljam sa dosadnim kišama. Do tada po naški: "Adio Vam !"

Posjetili smo i Castelina in Chianti prekrasni mali gradić na brdu gdje smo kušali razna vina.

Dućan suvenira:

Duaćan raznih proizvoda od veprovine:



Prekrasni krajolici potakli su nas na razmišljanje:


Odlučili smo:

kad dobijemo na llutriji :)

Netko me pitao kako se gušta na trgu pa evo ovako:

Za vrijeme našeg posjeta na katedrali su vršeni radovi stoga samo slika platna koje prekriva pročelje:

U katedrali:

Podne ploče:

Zavjetni predmeti stari i novi:

Još jedan pogled na ulice Sine prije odlaska, u daljini crkva san Domenico

A za onu što voli đelato evo jedan ;)


Ponovo krećem na put. Sve se odigralo na brzaka tako danas pakujem valiže. Muž sa brodom dolazi u novopečenu državu, idemo mu u posjet. Kad se vratim nastavit ćemo putovanje po Toskani do tada poljubac svima.

VJERUJTE MI I ON SE SAKRIO OD SRAMOTE


Pisala mi je draga helix pita kako je bilo na otvaranju. Što reći, a pri tome ne biti previše kritičan. Pokušavam smisliti barem jedno suvislo opravdanje ali naprosto ga nema. Nikada do sada na otvaranju nisam osjetila takvu gorčinu, jad i sram što pripadam ovom Gradu. Uvijek sa ponosom ističem da sam Mala iz Grada u srcu i duši. Što nam čine samo se pitam iz dana u dan. Dok gradonačelnica Šuica bez imalo srama izjavi da joj je bio cilj isprazniti sve parkinge u Gradu kako bi načinili mjesta strancima, ljudi ogorčeni više i ne idu u Grad. Sat parkinga na Pilama je 30 kn, iza Grada 10 kn. Užas i tuga. Nitko ne misli na ljude koji iz Gruža, Lapada u ljetnim mjesecima moraju u apoteku koja je dežurna u Gradu. Za poći uzeti lijek morate izdvojiti veću svotu novca.
Dan uoči otvaranja Ljetnih igara održava se generalna prova. Od davnina je ta večer trenutak da se izvižde glumci, da im se dobaciva kojekakvih ali sve sa ciljem dobre zabave i jednih i drugih. Nikada se glumci nisu ljutili iako su generalke zbog publike znale potrajati do sitnih sati. Baš nikada nije bilo nekakvih mučnih situacija iako je bilo tu i teških riječi. Prije par godina na generalku je "netko" poslao specijalce. I te večeri sve je izgubilo svoj smisao…..Trenirati strogoću na svojim sugrađanima koji jednostavno održavaju tradiciju još od Držićevih dana. Pa zar mi nismo njarnjas Grad. Ove godine mladi iz Karmena (dio Grada) došli su ponovo na otvaranje sve sa malenom dječicom u skutima da ostali vide i čuju kakva treba biti generalka. Kad se pojavila gradonačelnica Šuica od zvižduka i dobacivanja nije uspjela pročitati svoj uredno nakucani tekst. Uzvici "Tete Štuje i mi bi 50 tisuća kuna!" koje je ona podijelila svojim vjernim pročelnicima prelila je čašu, nakon čega se brzinom munje skupila i pobjegla.Samo otvaranje Ljetnih igara bilo je drama za sebe. Da puno ne pričam prenosim tekst iz Jutarnjeg lista :»Jedino su autoriteti kakvi su u hrvatskom glumištu Pero Kvrgi ili umiše Martinovi imali hrabrosti otvoreno i bez ikakva sustezanja reći ono o čemu je nakon otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara brujao cijeli Grad. Ostali umjetnički svijet o tome je “šaputao” po skalnima dubrovačkih kafića, no bez želje da se javno, medijski zamjeri čelništvu dubrovačkog festivala. Primjedbe bi se moglo sažeti u rečenicu da Dubrovačke ljetne igre moraju biti hrvatski umjetnički izlog u svijet, a ne debitantska predstava studenata početnih godina dramske akademije.

Praizvedba Primovićeva komada “Euridiče” bila je preduga za ceremoniju svečanosti otvaranja, nerazumljiva velikom dijelu gledateljstva, te izgovorena na loše svladanom dubrovačkom. Na posebno žestoko neodobravanje naišao je izostanak nastupa folklornog ansambla Linđo, Orsatova monologa i Negromantova govora o ljudima nazbilj i ljudima nahvao. Dubrovačke ljetne igre su nekad bile elitni festival, a danas su na rubu diletantizma, amaterizma i malo profesionalizma - oštar komentar dao je pred televizijskim kamerama Pero Kvrgić, glumac kojemu bi u 57 godina dugoj povijesti Igara pripalo jedno od najvećih poglavlja glumačkih ostvarenja i antologijskih uloga u komadima koji su dubrovački festival visoko pozicionirali na europskoj sceni sličnih manifestacija.(…) Izet Hajdarhodžić: Problem je u odnosu prema najvažnijim institucijama
Tamo su bila dva predsjednika i ni jedan ni drugi ništa nisu razumjeli, sasvim sam uvjeren da kazahstanski predsjednik nije ništa razumio u toj predstavi, kao ni naš. Umrcvariti sat vremena predstavom u takvom obliku i na taj način..., mogu samo dodati da je sreća što je crnogorski predsjednik uspio tome ne prisustvovati. Problem nije ni u predstavi, ni redatelju, ni u toj djeci, uključujući i Petru Sanader, za koju vjerujem da je talentirana. Problem je u našem odnosu prema najvažnijim kulturnim institucijama.«

Što još dodati u Grad kulture došli su neki koji silom žele nametnuti svoj oblik kulture. Te večeri sam bila užasno tužna, a onaj mjesec na vrhu tužan poput mene pokunjeno je otišao na spavanje.

tipični suveniri:

strme uske uličice:

Palazzo Pubblico i Museo Civico:

interesantna ulična svjetiljka:

Fontana Gaia(fontana radosti):

i oni su bili žedni poput nas:

Na trgu su kontrade odvojene bijelim kamenom, a sve se saljijevaju u središnji dio:

Vučica:

Torre del Mangia jedan od najviših srednjevjekovnih tornjeva u Italiji visok je 102 metra:



Pedeset kilometara između Firence i Siene nalaze se bajkoviti kajolici, poput pozadine renesansnih slika, strmi brežuljci s vinogradima i nasadima maslina. Vinskom cestom stigli smo do Casteline in Chianti gdje smo degustirali vina sa čuvenim brušketama. Naravno poslije toga svi smo se opskrbili sa par boca. (bilo nas je koji smo donijeli i 6 boca). Dalje odredište bila je Sijena. Moram naglasiti kako se svaki ulazak u grad plaća, osim parkinga agencija plati ulazak za grupu. Npr. ulaz u Firencu stoji 250 eura, u Sienu 200 kažu da je za Rim 350 eura. Svi turistički autobusi se parkiraju na velikom parkingu van grada tako smo do središta Siene pješačili 15 min. U Pizi smo hodili 10 min. A u Fienci ni manje ni više nego 35 min. Mi naše turiste u Dubrovniku iskrcamo na Pilama (ne naplatimo ništa) i oni se samo skalaju niz 20-tak skalina i već su u Gradu. Kako se svijet zna prodati za razliku od nas.
Prvo zaustavljanje je pred crkvom Sv. Katarine koja je ujedno i zaštitnica Italije. Obilazak crkve i onda nastavak prelijepim strmim ulicama Siene. Od svih većih gradova koje smo posjetili ostala mi je u posebnom guštu. Te uske ulice mali dućani, sve nekako minijaturno ali opet raskošno. Prolazimo pored mnoštva suvenirnica, Talijani su u stanju i g…prodati. Stvarno su maheri nema im se što za prigovoriti. Pizza vonja na svakom katunu, djeca ne mogu odoljeti zato nastavljamo sa sokovima i hranom u rukama u daljnji obilazak. Ponovo smo se odvojili od grupe jer smo dobro znale što treba vidjeti, naoružane kartama krenule smo u obilazak, mjesto povratka znamo i svako ćemo same više doznati od naše vodićke koja je bila totalna katastrofa.
Središte je Piazza del Campo, centar mnogobrojnih svečanosti i festivala. Siena nudi mnogobrojne mogućnosti za zaljubljenike u umjetnost - katedralu, Pallazzo Pubblico i nekadašnju bolnicu St. Maria della Scala koja je danas kulturni centar. Siena je poznata po povijesnoj konjskoj utrci, Palio, koja se održava na glavnom trgu Piazza del Compo svake godine od 02.07. do 16.08. Na središnjem trgu vidljivi su kontrade tj. četvrti koje postoje od 17. st. u Sieni. Svaka četvrt ima svoga konja sa kojim se utrkuje, a prije trke konji ulaze u katedralu na blagoslov. Svi stanovnici stoje po balkonima i u središtu trga dok promatraju utrku. Na taj dan žene koje su udane iz jedne kontrade u drugu vraćaju se u roditeljsku kuću jer okršaji znaju biti jako žestoki. Inače utrka sama po sebi je jako opasna jer je cijeli trg na jednoj strani uzdignut a zavoji su oštri tako da se često puta dogodi padanje jahača ili sudar konja sa kućom. Cijeli trg je načinjen tako da se sve kontrade salijevaju prema središtu a zajedno čine prelijepi izgled školjke. U Sieni će te na svakom koraku vidjeti vučicu sa Romulom i Remulom. Legenda kaže da je jedan od njih osnovao i Sienu.
Gotička katedrala riznica je kasnogotičkih skulptura, ranorenesansnog slikarstva i baroknog oblikovanja. Katedralu je između ostalog gradio i Nicola Pisano. Namjera graditelja je bila da današnja katedrala bude tek poprečna lađa u najvećoj katedrali u kršćanskom svijetu, kuga 1348. g. omela ih je u tom naumu. Još bih vam mogla puno toga pisati o umjetnosti, slikama, građevinama ali to bi zbilja bilo previše zato su tu fotografije.

Dijamantna palača:


Vodić, plemić, čuvar ??????




Stari fero:




Katedrala:




U pozadini ( prolaz kroz volat) je najstarija židovska četvrt u Europi:






Prvi veći grad kojeg smo posjetili bio je Ferrara, u prošlosti jako povijesno uporište moćne obitelji Este. Tu smo obišli Castello Estenese, Katedralu (samo okolo bila je zatvorena) Gradsku vijećnicu, dijamantnu palaču. Gradsko središte opasano je zidinama a u centar grada se ulazi preko pomičnog mosta. Sistem podizanja mosta je drugačiji nego u Dubrovniku. Dok okolo zidina u mutno-zelenkastoj vodi plivaju abnormalno velike ribe. Pokušala sam ih slikati ali voda je toliko mutna da nisam uspjela dobiti pravu fotografiju. Na ulazu nas je dočekao starinski luster kojeg su dodatno «ukrasili» željeznim prutićima kako bi se obranili od golubova. Skoro na svim građevinama sam vidjela takvu obranu od golubova, imamo je i mi pred Kneževim dvorom. Žao mi je ptica ali kad se uzme u obzir koliko njihov izmet ošteti vrijedne starine ipak ima smisla takvo nešto postaviti. Grad je miran poprilično tih kako u centru tako i u novom dijelu. Turisti se mimoilaze u skupinama bez veće galame i gužve. Dok sam lutala uličicama grada poučena starim iskustvom odlučila sam popiti kavicu u nekoj manjoj ulici. Tamo obično bude jeftinije i ukusnije. Nisam se prevarila, odmorile smo se, rashladile popričale sa ljubaznim vlasnicima i nastavile dalje. Inače ova cijela tura je poprilično naporna, program je pretrpan i nema se puno vremena za odmaranje i guštanje. Bojala sam se kako će to moja mlađa kćerka sve izdržati ali pokazalo se da je odlučna, uporna i bez pogovora dnevno je pješačila sate i sate. Zapažala je detalje vukla me za ruku i stalno izvikivala: vidi ovo, vidi ovo, obično su to bili detalji koje djecu privlače njima važne sitnice. Tako se silno sažalila nad konjem koji u vuče kočiju sa turistima. Svaka žila na tijelu mu se izbočila i stršala podno glatke kože. Skoro se rasplakala, zaključila je da su ti turisti okrutni što se voze kočijom. Mislila sam kako će ovo putovanje za nju ipak biti samo niz novih gradova sa puno detalje njome ne interesantnih ali silno sam se prevarila. Na putu doma ponavljala mi je talijanske riječi koje je naučila, nabrojala je sve gradove koje smo obišli, muzeje pa gdje je koja značajna slika, onda čak detalje da je krivi toranj visok 55 m. Stvarno me ta djeca nekada ostave ono Paf! Sve misliš ništa oni ne slušaju ne kuže, a ono sve detalje upiju ko spužvica. Zajedno smo se divili cvijeću kojeg ima na svakom kantunu. Toliko žele ukrasiti svoje okućnice, funjestre, balkone, radne prostore, restorane jednostavno imaju kulturu življenja na puno većem nivou od nas. Promislila sam samo kako bi bilo lijepo da naše vlasti u Gradu narede svim stanarima na Stradunu da moraju zasaditi ćerošpanje ili petunije kako bi samo Stradun izgledao božanstveno. Meni je i ovako lijep ali cvijeće je uvijek ures doma. Tu je i par slikica ova prva je prozor u potkrovlju ispred kojega je cvijeće a zgrada ima 5 katova.

Evo me arivala sam nase. Bilo je predobro, puno se vidjelo, doživjelo, pomalo sređivan utiske, tražim po enciklopedijama podatke o slikama što sam ih vidjela, čitam o gotici, renesansi kiparstvu. Sve me interesa i vrijeme grabim užurbano poput busa kojim smo se vozili prekrasnim predjelima. Inače Toskanu zovu i trbuh Italije. Svaki pedalj zemlje je obrađen. Beskrajno žuta boja suncokreta izmjenjuje se sa intenzivno zelenim čempresima pa sve polako niz blagu padinu prelazi u boju žita koja se stapa sa beskrajnim vinogradima. Skladnost boja i krajolika stopili su se u jedinstvenu cjelinu okupanu suncem, pjesmom i vrhunskim vinom.
Rano ujutro krenuli smo autobusom sa glavnog zagrebačkog kolodvora. U Atlas-ovom autobusu puno novih lica meni nitko znan iz grada, ovo mi je prvi put da putujem sa tom agencijom. Napeta atmosfera, neki se pomalo bune jer mjesta u basu nisu numerirana pa su oni brži zauzeli bolje pozicije. Veliki propust vodićke koja nas nije prozvala ispred basa i uljudno pozdravila kako to obično rade druge agencije. Koliko je traljava uvjerili smo se u mnogim situacijama. I taman kad smo trebali krenuti iz zadnjih redova komešanje dvoje mladih ljudi zadnji momenat su skužili da to nije bas za Prag ?!? Nije za čuditi se….. ponovo propust agencije. Cijelim putem guštala sam gledati predivne krajolike razmišljala o tome koje mi bogatstvo imamo, a ne znamo ga iskoristiti. Pomalo tuga ali i ideje koje želim pretočiti u nešto korisno i za mene i grad u kojem živim. Odavno sam planirala ovaj put iz više razloga, prvi je posjet čuvenim galerijama i Firenci kolijevki renesanse, drugi meni jednako važan razlog je njihovo bogato kulturno nasljeđe i način na koji su ga očuvali. Za danas sam vam postavila svega par slikica a onda nastavljamo putovanje skupa…..