DIV
|
Ja sam žena DIV I gadim se sama sebi... Evo još jedan dan za redom... Evo već nekoliko godina...brijem od kad sam sama sebe postala svjesna... I bojim se da se to nikada neće promjeniti... Uvijek sam bila veća od većine svojih vršnjaka, i uvijek ću to biti, pogotovo kada se radi o vršnjakinjama... Moj problem i nije samo visina, jer nemam kompleks na visinu, nego na ukupnost...sve skupa, veliko i preveliko i fuj... Ponekad, ili recimo u većini slučajeva nisam svjesna da sam tolika, ali onda kad izađem negdje van, ili se jednostavno nađem nekim slučajem pred ogledalom pored neke od svojih frendica dođe mi da plačem... I mrzim se slikati, gadi mi se vidjeti sebe na slikama...još ajde ako sam sama, ali ako sam s nekim...užas jedan... Jučer sam naime išla kupiti cipele, i na samu pomisao da to moram učiniti mi je bilo mučno...a vrlo brzo sam došla do granice svoje izdržljivosti...osjećam se kao da se moram ljudima ispričavati što nosim broj 42... U dućane s robom više ne ulazim...shoping je za mene vrsta mučenja...ako pakao postoji, i ja tamo završim, znam da će biti poput butika prepunog majušnom robom... Nemogu se više ispričavati zato što nosim br 46/48...riga mi se od toga... Jedinu odjeću koju u zadnje vrijeme dobivam i nosim je od moje dvije frendice kojima je to maleno...ali one su u poziciji da mogu smršaviti, baš kao što sam i ja, ali ja nikada neću biti mala... Gadim se sama sebe kada se pogledam u ogledalo, koliku glavu imam...kolike ruke imam...užas jedan... I ne izlazim više van, jer se svaki put zbediram, niti se mogu srediti, niti išta...a tek kad vidim kako druge cure izgledaju, najrađe bi se pokrila vrećicom preko glave.... Uz onaj horor oko traženja cipela, jedna mi je prilično netaktična osoba jučer dočarala kako me ljudi doživljavaju, i ja sam se napokon realno pogledala u ogledalo...zaspala sam u suzama...a tako se i probudila, jedva sam na poslu preživjela, malo se smirila, i evo opet sada plačem... I to mi je nevjerojatno jer se obično nakon što zaspem uplakana obično probudim ako da se ništa nije dogodilo... i tako već godinama...a znam da to nije riješenje... Ponekad mislim da sam zadovoljna s tim i da sam se pomirila sa svojim izgledom bacačice kladiva, ali nisam, i nemogu očito...jer ponekad me previše bole takve stvari...ponekad sam sama sebi smješna kako izgledam i kako se ponekad zanosim...ne želim biti pojam sprdnje...nemogu više... Moj izgled je meni uvijek bio jedini problem, sve se oko toga nekako vrti...i moje samopuzdanje i sve što me muči...hvala Bogu, nemam drugih problema, ali to je očito za mene ipak previše i sve dok to ne rješim neću biti mirna... Samo me plaši to da se nikada neće promjeniti, da nikada neću izgledati kao normalan cura, žena, nego da će me ljudi, a posebno muškarci uvijek doživljavati kao nekog grubijana...nisu mi smješne zezancije..."Tea će vas sve razbiti"... Jedini plus u svemu tome je da me siguno neće u 3 ujutro napasti neki silovatelj ili lopov, jer ne izgledam uplašeno... I to što me možda ljudi u poslu doživljavaju strogom...neznam...ali ja to nisam i ne želim biti... Gledala sam se u ogledalo i plakala i sasvim mi je bilo sve jasno...prestala sam se čuditi zašto Boris više nije želio samnom...zašto nitko ne želi samnom...i ja bi na njihovom mjestu željela neku malu koju bi trebalo zaštititi, a mene netreba jer sam div...i znam da se svijet ne okreće oko muškaraca...ali eto, moji se svi problemi (hvala Bogu) oko njih okreću I onda još na to zaljubim se u tipa koji mi pruži mrvicu zaštite, a ipak bi smješno izgledao pored mene....možda imam prevelik apetiti i za to...kad iovako žderem... Pojela sam danas abkulturu, dvije banane i jabuku, samo zato da jedem nešto, i sada bi najrađe išla povratiti to jer mi se sve gadi, gadi mi se jesti, disati, piti išta, prolaziti kraj ogledala, gadi mi se izaći ovako uplakana iz ureda, ali jednom ću ipak morati otići kući...gadi mi se živjeti...jer gadim se sama sebi... I oprostite što ovako, možda i pretjerujem, ali više se s tim nositi nemogu... Nemogu...neću i ne želim...samo neznam kako da promjenim stvari... Bojim se da ću uvijek biti ovakva, imati 100kg i ako ikad i smršavim da ću ostavljati dojam diva... ***UpDate*** ČItajući ovo ponovno...imam osjećaj kao da piše neka teenagerica...već se godinama ništa nije promjenilo...a ja poslovično u svim iskustvima jako kasnim za svima...pa tako i u ovoj nadam se završnoj histeriji, jer ovu ću preživjeti za koji dan...ali neznam mogu li preživjeti slijedeću... |
