Ptice
|
Pjevaju ptice, pjevaju price na Bundeku...i kada me neki šum prene dvadeset i tri minute nakon četvorke, dođe mi da šetam oko zgrade, da sjednem na klupicu i slušam ih... Od kada sam se ovdje doselila, od kada sam se šuljajući kući petkom vraćala...od tada sam ih zavoljela... I na kojem god dijelu grada da sam bila, ptice su me uvijek dočekale ispred moje kuće...to nikada nisam prije vjerovala...da ptice noćima pjevaju... I kada su ga počeli rušiti, krčiti i uljepšavati...njega, onaj nekad zastrašujući Bundek...ja sam ih mrzila...jer su mi ptice potjerali...znala sam da će se vratiti ali sam se ipak plašila...da nikada neće biti isto... Ne bojim se gripe...ni hunjavice ptičje, jer moje ptice pjevaju iz sveg glasa, one nemaju vremena za bolesti, one nemaju vremena za strah... Dani su duži, noći su toplije, ja sam zaljubljenija, a ptice pjevaju... Čak sam i fazana videla iz blizine...i neke ćudne pjevice, male slatke kljuniće...sada ću još samo koji mjesec pričekati krijesnice...i moj život bit će bajka... Kada bih barem mogla nasred neke livade zavezati ljuljačku na preostale lipe...da se ljuljam sve dok ne zamirišu u ljetnim noćima... Volim ljeto volim ga, ali što je ljeto za proljeće Zagrebačko... Eh da, zaljubljiva sam, vratih se u neki čudan svijet...neznam što se oko mene događa...volim biti prazne glave i vesela...kada bih barem znala tko me to čini veselom...možda ptice... Nisam još šetala obnovljenim Bundekom, te korake čuvam za neke posebne šetnje, za ruke koje će me zagrliti tamo uz malo jezero... I bojim se otići sama, zato da ne propadnu i ovi snovi...ali ko zna...možda mi već sutra ptice ponesu, koracima veselim, koracima proljeća...Zagrebačkog... I željela bih baš kao malo dijete, puno oduševljenja ispričati nekome zašto volim ptice, ispričati zašto volim šetnje i mirise tek procvalog drveća... Željela bih da i ja, kao i mnogi drugi, u paru šećem vikendom po nasipu...da mi se prsti spletu u neku čudnu priču ljubavnu...a koraci da ostavljaju ritmične tragove... Željela bih da i ja, nasmješenog lica bacam kamenčiće u vodi i pravim se da sam nekada znala raditi žebice... Željela bih da i ja ležim na rosnoj travi glavom naslonjena na neka tamo prsa... A sve dok mi snovi ne postanu Borneo...i ptice će biti dovoljne... |
